Latest / Realno sa Dritom Haziraj / #017 - Aida Terzic: Napustila muziku kada je bila najpopularnija – gdje je danas?

Transcript

#017 - Aida Terzic: Napustila muziku kada je bila najpopularnija – gdje je danas? · Realno sa Dritom Haziraj

• 0:00
  SPEAKER_00: Zadnjim sjećam se avionom, da smo trčali preko piso, toga se kao mala sjećam.
• 0:06
  SPEAKER_00: Preko beograda smo izašli, mama nam je dodijela imena.
• 0:09
  SPEAKER_00: Ja sam bila jelena, sestra je bila Ivana i kao dala nam je imena po slijetanju beograda da se mi tako zovemo.
• 0:17
  SPEAKER_00: Tako da sam ja zapravo onda u Australiji završila tu osnovu, znači tih prvih šest razreda i dva srednje, odnosn i osmi.
• 0:27
  SPEAKER_00: Mama nas je tada odvojila od Australije, ukrala nas, odvela nas u carajevo.
• 0:32
  SPEAKER_00: Meni je zapravo ja mislim, ta grupa je rato bila najveća pomoć da se ja zapravo uklopi u ambijent carajava.
• 0:40
  SPEAKER_00: I sama ta naša popularnost se nekako brzo desila.
• 0:44
  SPEAKER_00: Ja se samo sjećam tog perioda kada nismo, ali doslovno mogli proći teradijom bez da nas hrpa djece neopkoli s onim najljepšim osmijehom.
• 0:56
  SPEAKER_00: Onda smo jednostavno shvatili da to više nije hobby, nego da je to posao koji od nas zaista zahtijeva jako puno rada, truda, odricanja.
• 1:06
  SPEAKER_00: Kada smo osjetili neki period da bi možda i mogli vrati na scenu.
• 1:10
  SPEAKER_00: Čisto jer su nas toliko fan pritiskali i mediji i pozivi menadera na nastupat da smo mi onda rekli, vrati ćemo.
• 1:20
  SPEAKER_00: No, međutim, tada se otvorio Pino Helda nismo mogli dać adequatnog menadžera, ja sam sticajem okolnosti ostala da vodim Pino hotel i evo već sam 11 godina.
• 1:32
  SPEAKER_00: Tako da je Pino Helena najveći krivac zbog čega se mi zapravo do sada nikada nismo vratili na scenu.
• 1:40
  SPEAKER_00: Pa prvo da kažem lijepa naša dijaspora.
• 1:42
  SPEAKER_00: Prelipa naša dijaspora.
• 1:44
  SPEAKER_00: Sad sam u elu vidjela i u Americi koliko ona zapravo ima.
• 1:48
  SPEAKER_00: I koliko tih ljudi čini mi se kao da Bosno više vole nego me sami.
• 1:53
  SPEAKER_00: Mi se u Bosni sada suočavamo, ne znam kako je American drugim zemljama, ali zaista suočavamo se sa manjom radni snage u hotelierst.
• 2:02
  SPEAKER_00: Nema to soberica kuharica.
• 2:16
  SPEAKER_00: I call you zaista made nezezam.
• 2:42
  SPEAKER_01: Nedostaju nam naši naša kultura, naša tradicija.
• 2:46
  SPEAKER_01: Uz brzinu života koji se danas živi u Europe, canadi, Australiji, nema se vremena za dugo ispijanje kafe na onaj nastoy kakva je zlatna djeza isoko realno priča žene koja je prošla put od caravske mužičke scene i grupe do uspješne bosansko-hercegovačke poduzetnice, a kao djevojčica u jednom periodu živjela je u Australiji.
• 3:25
  SPEAKER_01: Dobrodošku želim ajziću.
• 3:37
  SPEAKER_01: Ajda, kako djevojčica iz Australije prvo završi kao neko koji je uspješna na muzičkoj sceni, a onda postane poduzetnica.
• 3:49
  SPEAKER_00: Pa da samo malo ispravim.
• 3:52
  SPEAKER_00: Prvo sam bila djevojčica iz Sarajeva koja je svoju muzičku karijeru započela u Saravu.
• 3:57
  SPEAKER_00: Davno je 1988.
• 4:00
  SPEAKER_00: godine prije rata kada sam pobijedla na malom šlageru 88.
• 4:07
  SPEAKER_00: I tada je nekako počela ta moja, otkrivena je ta moja ljubav za muziku jer smo tada ja i prijateljca nastupale i osvojile zatro, odnosno, pobijedle na malom šlageru.
• 4:18
  SPEAKER_00: Bila sam jedna mala krezava djevojčica bez prvog zuba, toga se čak i danas sjećam.
• 4:24
  SPEAKER_00: I sjećam se da sam samo izašla na jednu binu, da čak nisam vidjela ni publiku, da je to samo bila jedna siva masa koja nas je dočekala.
• 4:32
  SPEAKER_00: I od tada eto kažem, datira ta moja ljubav prema muzici.
• 4:36
  SPEAKER_00: Tada sam opisala i klavir i poslije toga flautu i eto, živjela da kažem sve do rata je li u velikoj ljubavi s muzikom, a onda sam se preselila u Australiju gdje sam sve to nastavila.
• 4:51
  SPEAKER_00: Po povratku iz Australije se ta ljubav ponovo rasklamsala i tada je nastala grupa rata.
• 4:57
  SPEAKER_01: Prvo da dotaknemo da se dotaknemo života u Australiji.
• 5:02
  SPEAKER_01: Djevojčica koja odlazi zbog rata, jel tako iz Sarajva.
• 5:08
  SPEAKER_01: A koliko si tadina imala i čega se sjećaš vezano za te prve dane odlazak.
• 5:14
  SPEAKER_00: Sjećam se samo da je to, da sam imala negdje oko deset godina, sjećam se perioda nekako mi smo živjeli u jednom dijelu Sarajeva Kovačči gdje smo bili okruženi svojim komšijama i prijateljima većinom srpske vjerojatnosti, znači pravoslavci koji su nama bili kao članovi naše porodice.
• 5:35
  SPEAKER_00: I zaista eto kažem, prva kuća je bila jedna žena koju sam ja zvala baba.
• 5:41
  SPEAKER_00: Iako sam ja islamske vjerojatni, tu sam ženu zvala baba, jer je ona mene prvo okupala i ja svoju majku nisam doživljavala kao nju, to je bila moaba.
• 5:53
  SPEAKER_00: I mi smo, sjećam se jednog dana, bio je Bajram, mama je samo nas kao poslala da izađemo da se igramo u gradu, odnosno oko kuće.
• 6:03
  SPEAKER_00: I mi smo se za pola sata vratili i rekli, mama nema nikoga od djece, mi se nemamo s kim igrati.
• 6:09
  SPEAKER_00: I onda je mama se tu zapravo zabrinula jer je shvatila pošto su bile zapravo jeli sve da kažem hajde moram tako da kažem srpski stanovnici oko nas kao gdje su mogli otići, jedni su otišli, ne znam, kod bake, drugi su otišli kod ne znam jastrica, ovi su na trebevići.
• 6:29
  SPEAKER_00: Mama je tu shvatila zapravo da se nešto dešava i mi tada nismo imali nagovještaj da općenito da će početi rati, da će se nešto zbiti.
• 6:39
  SPEAKER_00: Mi smo bili male.
• 6:40
  SPEAKER_00: Znam da je samo mama tada kao nazvala tatu, vrisnula je rekla, mi smo jedini ovdje ostali, nema djece oko kuća, nešto će se ovdje desiti.
• 6:50
  SPEAKER_00: I zaista mi smo izbjegli to je na grbavici bilo poslije toga.
• 6:53
  SPEAKER_00: Svi oni koji su ostali su stradali.
• 6:55
  SPEAKER_00: Dakle, u zadnjem tom momentu sjećam se da je zadnji bio avion.
• 7:00
  SPEAKER_00: Mi smo proveli možda nekih mjesec dana, onda potom na opašnom polju kod nekih prijatelja.
• 7:06
  SPEAKER_00: I onda je tata rekao, mami, sjećam se, jedan dan je došao i rekao: molim te, otiđite ti sa dvije djevojčice, ja i sestra i rodicom našom također, odnosno tako da smo bili nas, tri djevojčice, idete i sarajove.
• 7:21
  SPEAKER_00: Rekla: naravno, ne želim da ostavljam tebe, on je kao otac ostaje.
• 7:26
  SPEAKER_00: Kao morate ići ovu neće tako brzo zaustaviti, trebaš da ideš.
• 7:32
  SPEAKER_00: Tako da mama zadnjim sjećam se avionom, da smo trčali preko piste, toga se kao mala sjeća.
• 7:39
  SPEAKER_00: Preko beograda smo izašli.
• 7:41
  SPEAKER_00: Mama nam je dodijela imena.
• 7:42
  SPEAKER_00: Ja sam bila jelena, sestra je bila Ivana.
• 7:45
  SPEAKER_00: Irodica je bila, ne znam, neka je imala ime Stefanja ili ovako nešto kao dala nam je imena po slijetanju beograda da se mi tako zovemo.
• 7:56
  SPEAKER_00: I to su sve te neke stvari koje meni su kao malo ostale u glavi.
• 8:00
  SPEAKER_00: Mi smo bili djevojčice, ali evo morali smo da sazrijemo brzo otac je ostao u Sarajevu.
• 8:06
  SPEAKER_00: Mi smo potom otišli kod moje petke koja je živjela već 50 i duže i više godina u Njemačku.
• 8:13
  SPEAKER_00: Tako da smo u Njemačkoj živjeli neke neka dva tri mjeseca.
• 8:17
  SPEAKER_00: Onda smo vidjeli da se naravno rat ne smiruje u Sarajevu.
• 8:21
  SPEAKER_00: Palo smo se čuli sa tatom, ali su sve veze bile slabije.
• 8:26
  SPEAKER_00: I mi smo potom prešli našu vikendicu koju imamo još od 78 godine koju dan danas rada odlazim i ja koju volim to je moj drugi dom na otoku braću gdje je bila tada moja baka, odnosno majka, mamina mama koja je tamo živjela, imala domovnicu, putovnicu i tako ona je provodila najveći dio svog vremena na braću u Hrvatskoj.
• 8:49
  SPEAKER_00: A mi smo kao djeca onako ljeti odlazili tamo i bivala i sestra i ja i rodice po dva, tri više mjeseci, onako i boravile i družile se sa dalmatincima itede I onda smo mi sticajem okolnosti tu proveli i godinu na braću.
• 9:05
  SPEAKER_00: Ja sam čak išla u školu u supetru na otoku Braču.
• 9:10
  SPEAKER_00: Sjećam se, mama da je rekla, došli ste iz škole i već nakon tri mjeseca ste ti sestra potpuno govorili dalmatinski.
• 9:17
  SPEAKER_00: Jer mislim djeca jako brzo u tom nekom periodu pokupe i jezik i sve te neke da kažem, naglaske.
• 9:24
  SPEAKER_00: Tako da sam ja zapravo peti svoj razred završila u Dalmaciji u supetru, na otoku braću.
• 9:31
  SPEAKER_00: Sa svojim prijateljima i drugima išla i na misu.
• 9:35
  SPEAKER_00: Naravno, i sve sam to nekako i vidjela i prošla.
• 9:38
  SPEAKER_00: I mislim da je to neko bogatstvo koje čovjeka i obličeje sutra i u njegovom životu da sve vidi i da sve proba, da poštuje sve kulture, religije.
• 9:47
  SPEAKER_00: I tako, to bi jedan lijep period da bi smo mi nakon tih godinu, godinu i pol dana, kad smo vidjeli da rad i dalje ne prestaje.
• 9:55
  SPEAKER_00: Otac je naravno i dalje bio u saraju.
• 9:58
  SPEAKER_00: Mamo su pozvali rođaci, odnosno njen strici ili dadža iz Australije koji tamo opet u Australiji već živi preko 60 godina.
• 10:11
  SPEAKER_00: Djeca su njihova rođena tamo, ženili se i udali za australce.
• 10:15
  SPEAKER_00: Apsolutno ne govore naš jezik nego australski, odnosno engleski.
• 10:19
  SPEAKER_00: I oni su tamo već se onako da kažem sjedinili s Australijom i postali pravi australci i pozvali su nas da dođemo tamo.
• 10:28
  SPEAKER_00: Rekao, evo, vidite, ne smiruje se situacija u Bosni ne bi bilo loše da dođete u Australiju.
• 10:34
  SPEAKER_00: Ovaj pak uslovi na otoku su malo loši.
• 10:37
  SPEAKER_00: Ovdje možete imati dobre uslove za život.
• 10:41
  SPEAKER_00: Djeca mogu ići normalnu u školu, obrazovati se i tako da se mama odlučila ovaj sestra, ja i ona ponovno otac ostaje u Saravu, odemo u Melbourne.
• 10:51
  SPEAKER_00: Tamo smo živeli možda nekih prvih da kažem, pola godine kod maminog daje u velikoj porodičnoj kući, da bi smo onda shvatili da se rati dalje nastavlja i da moramo stvoriti svoj dom u Australiji.
• 11:06
  SPEAKER_00: Onda smo tako iznajmili stan, mi smo naravno djeca krenuli odmah u školu, mama išla na neke dodatne časave jezika, pokušavala nešto malo nekog slobodnog vremena da pomaže da nešto radi, da zaradi je li neki novac pored te škole u kojoj je išla.
• 11:28
  SPEAKER_00: Mi smo završili ja i sestra pošto je u Australiji primary school kao osnovna škola, prvi, drugi, treći, četri, pet i šesti, a onda je kao secondary college sedmi, osmi, devet i deset, jedanaest i dvanaest.
• 11:43
  SPEAKER_00: To je malo drugačije poredano nego kod nas.
• 11:46
  SPEAKER_00: Ja ne znam kako je u Americi, ali u Australiji su ovako bili osnovna i srednja.
• 11:52
  SPEAKER_00: Tako da sam ja zapravo onda u Australiji završila tu osnovu znači tih prvih šest razreda i dva srednja, odnosno sede osmi.
• 12:02
  SPEAKER_00: Kada sam trebala opati devetti razred.
• 12:05
  SPEAKER_00: Mi smo već sad samo proveli nekih četiri pol pet godina.
• 12:09
  SPEAKER_00: Mama je nama samo sjećam se, rekla, to je bio kraj 96 početak 97 pošto je u Australiji kada je kraj godine i zapravo je kraj školske godine u decembru.
• 12:21
  SPEAKER_00: Za razliku od Bosne u Bosni je nekad na ljeto ili u junnu mjeseci kraj godine.
• 12:26
  SPEAKER_00: Ona je nama samo rekla, toga se nikada neće taj period zaboraviti jer smo mi zaista u tom momentu bile dvije klinke, da kažem ja i sestra koje su najljepši period svog života, da kažem te prve simpatije, ti prvi neki izlasci, ta društva, te prijateljice, drugovi stekli zapravo u Australiji.
• 12:47
  SPEAKER_00: Tad je počeo naš lijepi, neki normalni život u Australiji do moje neke kažem petnaestte godine.
• 12:54
  SPEAKER_00: Tu smo se bavili tenisom, i atletikom, svirale klavir, svirale flautu, imale neki svoj krug ljudi, prijatelja.
• 13:03
  SPEAKER_00: Da bi mama samo taj jedan dan došao i rekla, evo sada je kraj godine, raspust je idemo mi samo da vidimo tatu, toga se i dan danas sjećam.
• 13:12
  SPEAKER_00: I vraćamo se odmah nakon raspusta u Australiju.
• 13:16
  SPEAKER_00: Da li ona zaista tako to mislila da će biti, ili ona nas htjela na taj način da privoli da se.
• 13:24
  SPEAKER_00: Jer mi zaista nismo htjeli da čujemo za povratak u Bosnu.
• 13:27
  SPEAKER_00: Mi smo već sad smatrali Australiju svoju.
• 13:30
  SPEAKER_00: Adaptirala se, adaptirali.
• 13:32
  SPEAKER_00: Da se čak sestra nije prestala je skroz govoriti bosanski jezik jer je ona bila još mlađa.
• 13:37
  SPEAKER_00: Ona je tek bila opisala prve osnovne kada smo bili u Bosni i jednostavno je i pismo, i čitanje, i pisanje sve radilo u Australiji.
• 13:46
  SPEAKER_00: Ona je jednostavno zaboravila govoriti naš jezik.
• 13:49
  SPEAKER_00: Mi smo isključivo komunicirali nas dvije na engleskom jeziku i to s onim ružnim australskim akcentom, nama nas nikad ništa nije razumjelo.
• 13:59
  SPEAKER_00: Mi smo tako kao sa tim našim prijateljima nismo se ne pozdravili, nego je bilo kao eto, vidimo se za mjesec dana, vidimo da obiđemo rodbinu u Bosni tako oca i mi se vraćamo.
• 14:11
  SPEAKER_00: Mi smo doslovno ostali svoje stvari, pošli sa dva kofera i nikad se više u Australiji nismo vratili.
• 14:19
  SPEAKER_00: Sjećam se da je to bio jedan, ne mogu naravno, to se ne može porediti sa ovim što je naš narod prošao u Bosni i Hercegovini i to je naravno neuporedivo, ali mi kao dvije djevojčice koje su u tom momentu došle iz jedne od najuređenijih zemalja možda na svijetu, Australije smo došli tada u postratni, period Sarajeva koji je bilo užasno razoreno jer ste vi imali porušene naravno ulice, kuće, znači, to je bilo nešto što ti jednom djetetu od ne znam, dvanaest godina ne možeš baš jednostavno objasniti, ispričati i približiti sve.
• 15:00
  SPEAKER_00: Sjećam se da smo onako se zatvarale u kuću jedno sigurno tri četiri mjeseca plakala.
• 15:06
  SPEAKER_00: I samo molim mamo da nas vrati nazad u Australiju.
• 15:10
  SPEAKER_00: I govorile ti nas ne voliš, ti nas mrziš.
• 15:13
  SPEAKER_00: Zašto si nas doveli u ovu Bosnu kao ovako izgleda, koja je ovako razrušena.
• 15:17
  SPEAKER_00: Mi ne smijemo da izađemo u ugrat, onda mam objašnjavala ovo je vaša domovina.
• 15:22
  SPEAKER_00: Vi ste ovdje lijepo živj prije rata, vi ćete se opet naviknuti.
• 15:26
  SPEAKER_00: Onda smo mi plakali govorile, molim te vrati nas nazad u Australiju.
• 15:31
  SPEAKER_00: Mi ne želimo ovdje da budemo i zaista smo onako odbijali što se kaže i da jedemo i da idemo u školu i sve.
• 15:37
  SPEAKER_00: Ona je imala jedan taj težak period i onda ona odcu rekla, Tarki ja ću pokušati još jedan mjesec, dva djeca ako se ovako budu ponašala, ako budu zatvorena u kući i plakala po cijeli dan, mi ćemo se vratiti u Australiju pa ćemo vidjeti možda polako na neki način, jer smo mi vjerojatno pretrpili tad neki šok u tom momentu.
• 15:58
  SPEAKER_00: Mi smo očekivali da ćemo doći iz Australije u potpuno razrušenu BIH un par mjeseci nakon prestanka rati.
• 16:06
  SPEAKER_00: Tako da možda netko sada kovo sluša, a zvuči ja kao što vi ste u Australi, ali vi ne možete tu misliti.
• 16:14
  SPEAKER_00: Evo, svi sad imamo svoju djecu.
• 16:16
  SPEAKER_00: Kako bih ja sad svom djetetu od deset ili jedanaest ili dvanaest godina objasnila da ga odvedemo u bilo koju državu u kojoj sad trenutno rati ili završetku rata.
• 16:27
  SPEAKER_00: Ne znam na koji način bi mu objasnila zašto ga baš tu dovodim.
• 16:31
  SPEAKER_01: Nije samo rad.
• 16:32
  SPEAKER_01: U pitanju su po meni kako ja razumijem teđerske godine jer vid reći ću ti ja drugu stranu.
• 16:38
  SPEAKER_01: Ja sam dovela svoju djecu u Ameriku dvije tisuće trinaest kad je njima bilo trinaest i petnaest pripremala sam im dugo za to, ali mlađi je prihvatio jer se adaptirao vrlo brzo ovdje.
• 16:50
  SPEAKER_01: A stariji koji je kao vas dvije već imao društvo, već imao prve simpatije u Sarajevu je bio prilično depresivan.
• 16:58
  SPEAKER_01: Možda dvije godine depresije.
• 17:00
  SPEAKER_00: Vi me onda razumijete tako, vi me onda razumijete u potpunosti.
• 17:05
  SPEAKER_00: To eto jedan bio period.
• 17:07
  SPEAKER_00: Ja se sjećam da onda smo imali drugi šok kada ni jedna škola nije htjela da nas primi Bosansko-Hercegovačka, pa smo mi onda imali jedan problem da smo govorili slabo bosanski jezik, da ni jedna škola nije htjela da nas primi, bez da idemo još pola godine jer smo došli na polovini zapravo je razreda.
• 17:27
  SPEAKER_00: I mama je onako očajno, ne znam, sjećam se da je išla od prve gimnazije, bošnjačke gimnazije, Katoličkog školskog centra, treće gimnazije, nitko nas zapravo nije htio primjeti.
• 17:38
  SPEAKER_00: Rekli su, sačekajte jedno pola godine da malo nauče jezik i ne znam nada da se adaptiraju na neke razlike predmeta pa ćemo onda.
• 17:47
  SPEAKER_00: I sad zamislite, vi da ostavite još dijete šest mjeseci da ne ide u školu, da prekida i nastavu, da bi onda na kraju ono što se kaže, ide na zadnje, rekli si jo, potići do druge gimnazije, koja tada zaista slova za jednu od najtežih matematičkih i dan danas škola.
• 18:04
  SPEAKER_00: Međutim, ovdje gdje smo se najmanje nadali, bila je rahmili pokojna direktorca Meliha Alića.
• 18:11
  SPEAKER_00: Kaže uvijek se te žene sjetim.
• 18:13
  SPEAKER_00: Upravo što je jedina rekla: dajte meni tu djecu.
• 18:17
  SPEAKER_00: Ja ću tu djecu da uzmem odmah, neće ta djeca prekidati svoje školovanje, neće ta djeca šest mjeseci sjediti u kući, oni će doći ovdje.
• 18:27
  SPEAKER_00: Pa neka imaju neke prolazne ocjene, ako treba i dvice, i trice, ali neće djeca izgubiti godinu dana.
• 18:33
  SPEAKER_00: Ja ću ih uzeti.
• 18:34
  SPEAKER_00: Zaista sam kaže, to je jedna onako dama par ekselansi, jedna velka i gospođa i stručnjakinja u svom poslu i evo uvijek će se rada sjećati.
• 18:45
  SPEAKER_00: Dakle, primla me u drugu u gimnaziju, i ta druga gimnazija, iako je jako bila teška.
• 18:51
  SPEAKER_00: Sjećam se mog prvog razreda.
• 18:53
  SPEAKER_00: Kad sam nakitila jedanaest jedinica, vjerovali ili ne.
• 18:56
  SPEAKER_00: Slomom broja.
• 18:58
  SPEAKER_00: Dakle, jedanaest jedinica, a iz engleskog sam čak vjerovala ili ne radovala se rekao, ajde barem ću taj engleski imati peticu, da bi mi na kraju rekla, profesorca, ja te nažalost ne mogu dati petu, pa je moguće to barleski to mi komaterni ne mogu bosanski govoriti.
• 19:15
  SPEAKER_00: Kaista li imaš australski akcent, ja te ne mogu dati petcu, ja tebe skoro pa ništa ne razumijem.
• 19:22
  SPEAKER_00: Tako da tu je taj neki period i onda eto lagano nekako sam upoznala i da, ali to je bila moja prijateljca koja mi je onako da kažem, i u nastavku mog tog izkolovanja i pomagala.
• 19:37
  SPEAKER_00: I Din Backović, vojak Backović Din i mi smo se onako i družili zajedno u razredu i bili i prijatelji i drugovi, a na kraju i osnovali svoju grupu rata koju ste malo prije spomenuli.
• 19:50
  SPEAKER_00: Upravo u tim školskim klupama u drugoj gnaziji, dakle, u drugom razredu druge gnazije, kao 16.godišnja i 17.godišnja djevojčica dalalija.
• 20:01
  SPEAKER_00: Eto tako je počela i ta naša muzička karijera uporeda sa vladom Batkom čemom koji je pristupio grubi sevena.
• 20:10
  SPEAKER_01: Sad, proveden kroz te godine.
• 20:12
  SPEAKER_01: Kako je to izgledalo?
• 20:14
  SPEAKER_01: Mislim, mi smo bili u to vrijeme nekog tko je mogao pratiti vaš nastup i vaš uspjeh, izuzetno uspješna grupa, ali šta je to za tebe kao djevojčicu i povratnika iz Australije u ovog doba značilo emotivno da se sad ponovno integršeš u svoju domovinu i s druge strane da budeš neko ko polako, postaje poznat.
• 20:37
  SPEAKER_00: Meni je zapravo, ja mislim, ta grupa je rata bila najveća pomoć da se ja zapravo uklopi u ambijent Caraje, da se tu sjedinim sa tim ljudima, sa tim prijateljima, da zavolim da kažem Sarajevu kroz grupu je rata.
• 20:52
  SPEAKER_00: Da vam se vratila nešto malo prije mene iz Zagreba.
• 20:57
  SPEAKER_00: Dakle, ona je provela četiri pet godina u Zagrebu, ja sam provela četiri pet godina u Australiji.
• 21:02
  SPEAKER_00: Tako da smo mi da kažem obje donijeli u tu sredinu neki dašak mogu da kažem tog zapada i te neke malo drugačije kulture i nečega što smo mi kroz svoju grupu prenosili i kroz naše nastupe i kroz naše pjesme i kroz naše tekstove i kroz naša sama pojavljivanja upravo na tu omladinu i na sve te pratice i slušalce koje smo imali.
• 21:28
  SPEAKER_00: Mi smo zaista tada sebi djelovali ozbiljni, veliki, odgovorni, stari.
• 21:34
  SPEAKER_00: Međutim, mi kad vratimo filmu nazad, mi smo zaista bili dvije djevojčice, meni je bilo šesnaest godina, dala ali imala sedamnaest godina.
• 21:42
  SPEAKER_00: I nekako smo nagla kroz tu grupu odrasle, jer se od nas očekivalo da potpisujemo ugovore sa velikim kompanijama kao što su Coca Cola, kao što je Siemens, kao što je Max Factor itede A ipak smo bile djeca koje nisu baš mogle onako da rezono i napravi način.
• 22:00
  SPEAKER_00: Znači, da donesemo odluke, da ne znam, ja možda čak i negdje da potpisujemo neke dokumente, ali smo kroz tu grupu zapravo sazreli i naučili što znači jedan ugovor, jedan nastup, jedna neka kampanja sa nekom velikom firmom i što nas je danas uobičaju osobe koje jesmo i pomoglo nam da uspijemo i u ovom našem poslu kojim se danas bavimo upravo kroz sve to što smo prošli sa grupom rato.
• 22:30
  SPEAKER_00: Sjetam se da tada nije bilo ovih društvenih mreža, niste imali Facebook, niste imali Instagram, niste imali TikTok, YouTube i ostali pomagala da tako kažem, nego ste zaista uvijek morali za svaki nastup posebno spremiti, obući, otići do Lbljana, otići do Zagreba, otići do neznam beograda, predstaviti, snimiti emisiju, snimiti neki kaver za naslovnu stranicu.
• 22:58
  SPEAKER_00: I sama ta naša popularnost se nekako brzo desila.
• 23:02
  SPEAKER_00: Vjerojatno, evo sad kad pričam sa ovim nekim generacijama koje su tada nas slušale, kažu: a i da vi ste nama bili kao neko osvježenje nakon rata vi ste se pojavile doslovno sa nekim pjevačima, plesačima, reperima, crcima, nečim novim što mi do tada zaista nismo mogli da vidimo i vi ste bili nešto potpuno novo.
• 23:23
  SPEAKER_00: I nas je to kao dvije djevojčce zaista onako ta popularnost iznenadila jer smo mi to mislili da će biti kao neki naš hobi pomalo u školu, s drugu gimnaziju i mi ćemo kao to pomalo, kao što neku ima košarku ili ne znam odbojku, futbal, mi ćemo kao to nešto malo pjevati.
• 23:41
  SPEAKER_00: Onda smo jednostavno shvatili da to više nije hobij, nego da je to posao koji od nas zaista zahtijeva jako puno rada, truda, odricanja, puno radno vrijeme.
• 23:52
  SPEAKER_00: I onda smo shvatili da mi jednostavno roditelji je bilo naravno strah da ćemo ostaviti školu, pošto smo išli u jako tešku i zahtjevnu gimnaziju.
• 24:02
  SPEAKER_00: A mi smo se trudili svim silama da njima dokažemo da školu nećemo napustiti i onda smo na uštrb svojih izlazaka, nekih svojih provoda, druženja.
• 24:13
  SPEAKER_00: Zapravo kad se naši prijatelji, kolege i ovi iz škole druže, mi smo zapravo tada odlazili u studio.
• 24:19
  SPEAKER_00: Snimale emisije, snimale intervju, pjevale radile da ne bi škola ispaštala.
• 24:24
  SPEAKER_00: Svo svoje slobodno vrijeme smo provodili u studiju i sa našim fanovima i snimajući sportove, odlazeći na turneje.
• 24:33
  SPEAKER_00: I deset godina je naš život da kažem prošao tako na točkovima, na snimanjima u studijima i slobodno mogu reći onako od kako znam za sebe, znam za kamere, znam za studije, znam za koncerte.
• 24:48
  SPEAKER_00: I to je nešto što je mogu reći oblično i moj današnji sadašnji život da se pred kamerama osjećam sad s vama kao da smo na jednoj neobaveznoj kafi.
• 24:59
  SPEAKER_01: A kamere te i vole.
• 25:00
  SPEAKER_01: Samo da ti kažem da prelijepo izgledaš.
• 25:03
  SPEAKER_01: Ja te nisam ovako face to face.
• 25:06
  SPEAKER_01: Cross kamera vidjela zadnjih 15, 20 godina i ne laskam ti ništa se nisi promijenila.
• 25:13
  SPEAKER_00: Malo sam umorna, kod nas je sada u Saraju ne znam koliko je u Americi, kod nas je 5 sati.
• 25:18
  SPEAKER_00: Ja sam pravo sada došla sa posla, kod nas je inače sada visoka sezona u Bosni i Hercegovini i veliki broj turista zapravo dolazi u ovom periodu, a budući da sam ja evo proteklih jedanaest godina u hotelijstvu i ugostiteljstvu, onda vam ne moram pričati kako jedan dan krene od sedam sati i traje i trajao bi još uvijek da nisam imala zakazan ovaj vaš intervju.
• 25:43
  SPEAKER_00: Ali evo, trudimo se da i taj turizam u Bosni i Hercegovini da kažem, dignemo na jedan viši nivo i da sve ovo što nam se sad dešava i velika i potražnja i od strane, da kažem, cijelog svijeta koji su otkrili Bosni i Hercegovinu u posljednjih desetak godina da se prikažemo u najljepšem svijetu.
• 26:02
  SPEAKER_01: I čini mi se posljednjih mjesec danas ovim svjetskim kupom i svim onim što se dešavalo sa prezentacijom Bosne u svijetu.
• 26:08
  SPEAKER_01: Dotaći ćemo se toga.
• 26:11
  SPEAKER_01: Jesto, jeste zaista.
• 26:13
  SPEAKER_01: Ko nikad nije čuo za Bosni i Hercegovinu ja bar iz Amerike čujem žaliću.
• 26:17
  SPEAKER_00: Tako je sada za Bosnu svi znaju, ja sam baš evo nedavno se vratila iz Eleja i New York i zaista je bila atmosfera, ja kažem evo i da nismo ovu zadnju utaknicu prošli.
• 26:28
  SPEAKER_00: Toliko je bila lijepa atmosfera, toliko su ti naši igrači, i naši navijači i svi oni koji su bili u Americi predstavili našu zemlju u najboljem mogućem svjetlu.
• 26:41
  SPEAKER_00: I definitivno i oni koji nisu nikad čuli za Bosni i Hercegovinu sada znaju i ptice na grani gdje je ta neka mala srcolika zemlja u srcu Balkana.
• 26:52
  SPEAKER_01: Prije nego što počemo pričati o turizmu i onome što ti trenutno radiš, da završimo i zaokružimo erato priču nakon deset godina.
• 27:02
  SPEAKER_01: Zašto?
• 27:03
  SPEAKER_01: Zašto ste prestali?
• 27:05
  SPEAKER_01: Zašto ste stali?
• 27:06
  SPEAKER_00: Sada ću vam reći da sam slučajno kad smo se već dotakli Amerike, tamo sam se strela sa C'em, to je ovaj Amerikanac, naš koji je ako se sjeća od onog spota mr Hakim da kada on tjeva na spotu i govori uvi onaj crnac, na što je naš dragi bosanski zet.
• 27:24
  SPEAKER_00: Oženio je našu prijateljicu sarajku i on je bio u tom našem spotu.
• 27:30
  SPEAKER_00: I mi se zaista nismo vidjeli sigurno nekih petnaest, dvadeset godina i sad se sretnemo u Eleji.
• 27:36
  SPEAKER_00: Nećete vjerovati, kako smo se nas dvoje spojili, ljudi su nas počeli na ulici u Eleju prepoznavati, naravno, Bosanci i Hercegovci iz dijaspore koje su doslovno vjerojatno im je kliknula kako smo se spojili zajedno da nismo mogli proći ulicom Kesija, pogotovo su zaustavljali jer je bio u jednoj onako majici gdje piše Ila Bosnia in Bosnian onako kako to izgleda.
• 28:02
  SPEAKER_00: I onda su nas čak i zaustavljali i neke intervjuje smo davali, upravo nas pitali za grupu rata i zašto smo prestali da se bavimo muzikom i kao bili smo inspiracija i mladima i neko lijepo osježenje.
• 28:15
  SPEAKER_00: I ljudi osjećaju kao da smo im ukradeni naglo, jer mi se zapravo nismo oprostili od te karijere, nego se desilo da je udala zatrudnila, dobila čerkic me.
• 28:27
  SPEAKER_00: Potom kad smo se planirali vratiti, se desilo da sam se ja udala, da sam ja dobila sina radana, onda sam rekla, ajde dobro, evo godina, dvije, nije to ništa strašno.
• 28:38
  SPEAKER_00: Pauza sad ćemo mi nastaviti, ali se onda mene desi i druga trudnoća sa sinom riadom i onda je to već bio jedan period od ukupno nekih pet godina, koji je bio onako prostenoknadiv jer ja sam onda imala dvije male bebe, jedno i dvije godine, jedna se tek rodila dala, ali imala djevojčicu tri godine i to je jednostavno bilo toliko teško sve stizati.
• 29:01
  SPEAKER_00: Po tome kad smo osjetli neki period da bi možda kao i mogle se vratiti na scenu.
• 29:06
  SPEAKER_00: Čisto jer su nas toliko fanovi pritiskali i mediji i pozivi menadžera na nastup, da smo mi onda rekli pa hajde, vratit ćemo se.
• 29:16
  SPEAKER_00: No, međutim, tada se otvorio Pino Hotel.
• 29:19
  SPEAKER_00: To je bilo već kraj 2015.
• 29:22
  SPEAKER_00: godine i budući da nismo mogli da nađemo adekvatnog menadžera, ja sam sticajem okolnosti ostala da vodim Pino hotel.
• 29:30
  SPEAKER_00: I evo već sam 11 godina.
• 29:32
  SPEAKER_00: Tako da je Pino Helveći krivac zbog čega se mi zapravo do sada nikada nismo vratili na scenu kaj ja se ne kažem.
• 29:43
  SPEAKER_00: Mislim da sam provela jedan od najljepših da kažem, perioda svog života na sceni.
• 29:50
  SPEAKER_00: Mislim da je to bila malo drugačija scena nego što je ovo danas.
• 29:54
  SPEAKER_00: Ja se samo sjećam tog perioda kada nismo ali doslovno mogli proći trhadijom bez da nas hrpa djece na opkoli sa onim najljepšim osmijehom, sa najljepšim onim okicama, sa srdačnim zagrljajima, da nam nas doslovno oborjena pod.
• 30:11
  SPEAKER_00: Jer vi sada sve ove neke naše zvijezde, pjevače, mužare možete vidjeti jednim klikom na Instagramu, na Facebooku, na YouTube.
• 30:19
  SPEAKER_00: Vi tada niste imali priliku da vidite svoje neke da kaže mi dole.
• 30:23
  SPEAKER_00: I onog momenta kada vi njih uživo zapravo vidite na ulici, nastaje prava euforija.
• 30:29
  SPEAKER_00: E sad u jednom momentu desio se period pošto smo i mi bili djeca da smo se malo teže počele nositi sa svim tim, jer smo ipak bili još uvijek neke teinežerice u pubertetu, i onda je to počelo narušavati naše zdravlje iskreno.
• 30:45
  SPEAKER_00: Konkretno, meni ja nisam mogla izaći recimo, do grana pa da kupim nešto da me hpa djeca ne obori, nisam mogla sići, nija do kupovine i da me odmah.
• 30:54
  SPEAKER_00: I sad tu vremenom, prvo vama naravno im ponu i drago je svima nama.
• 30:59
  SPEAKER_00: Ali kasnije nakon određene tri, četiri, pet godina, vama tu postane jedna vrsta tereta kad vi ne možete nigdje izaći bez da se morate našim, spremiti, srediti, morate nositi kačkete, morate nosti, ne znam, naočala i onda to tebi kao djetetu malo postane opterećenje.
• 31:16
  SPEAKER_00: I sjećam se da je bio period da sam ja naglo smršala da jednostavno od nastupa nisam mogla ništa da stižem, da smo bili onako na sve strane tada se upisao i fakultet.
• 31:26
  SPEAKER_00: Ja sam pisala Ekonomski fakultet.
• 31:29
  SPEAKER_00: Ja ako je bilo zahtjevno stizati i sve ispite u roku i sve te nastupe.
• 31:34
  SPEAKER_00: Ponavljam, nismo mogli objaviti svaku pjesmu u eteru jednim klikom na YouTube, nego smo svaki put morali odlaziti u Zagrebu, Beogradu, Ljubljanu, pored toga redovno studirati ovaj Ekonomski fakultet.
• 31:47
  SPEAKER_00: I jednostavno je zdravje onda počelo da trpi, ja sam počela da mšam, da što se kaže padam unesvijest od svega toga.
• 31:55
  SPEAKER_00: Imali smo po tričetiri sata dnevna sna.
• 31:57
  SPEAKER_00: I jednostavno osjećate da onda više ne dajete, dovoljno se u sve to i da na kvalitetan način isporučujete svugdje je li sve ono što možete dati.
• 32:11
  SPEAKER_00: I eto sticajem okolnosti, onda sam ja završila ekonomiju, pisala sam magistarski poslije toga još dvije godine i magistrirala i desio se period da sam i ovaj magistarski pino hotel uključila se u istom nekom periodu.
• 32:28
  SPEAKER_00: I samim tim ja kažem, eto, tu je možda bio i neki znak i sticajem okolnosti da sam se prestala baviti grupom jer vjerojatno ne bih mogla stizati ni psihički, ni fizički sve to što sam stizala.
• 32:41
  SPEAKER_00: Žao mi jeste, jer to nije bilo nešto što, kao što sam rekla, smo dogovorili ja i dalo, ali sticajem okolnosti je taj prekid se desio i ljubav ostaje prva muzika i dan danas požel mi svirati klavir i flautu.
• 32:57
  SPEAKER_00: To su moji instrumenti koji sam dugo godina svirala.
• 33:00
  SPEAKER_00: Komponovala smo svoju pjesme.
• 33:02
  SPEAKER_00: Ali znate šta ću vam reći?
• 33:03
  SPEAKER_00: Svaki pola godine me podsjetio da zapravo ništa to nije bilo uzalud jer su se uredila autorska prava.
• 33:13
  SPEAKER_00: I svaki šest mjeseci me podsjetio koliko smo zapravo mi tada ulagali u sve to jer nam se isplaćuju tanti odnosno autorska prava za sve pjesme koje smo mi napisali.
• 33:25
  SPEAKER_00: Konačno, da.
• 33:26
  SPEAKER_00: Tako da vam mogu reći da imam jednu lijepu mjesečnu prosječnu bosansko-Hercegovačku platu i dalje od grupe Rato evo već nekih petnaest godina nakon prestanka, znači bavljenjem muzikom, za pjesme sigurnica, to nije najviše za pjesme Hakim, za pjesmu nije milako koja se ove godine ponovo ožjela sa povratkom košarkškog kluba Bosna, pa je bila nekako kao jedna vrsta njihove interne hine.
• 33:55
  SPEAKER_00: I zaista kažem evo, to je neki period koji nimalo ne smijem nikada reći da je bio uzalud, da je bio potrošeno vrijeme nego čak naprotiv jedna velika odskočna daska za sve ono što danas radimo i dal ja.
• 34:10
  SPEAKER_01: Hvala ti što se to podijelilo, pogotovo vezano za autorska prava.
• 34:13
  SPEAKER_01: Evo ja koja sam otišla prije trinaest godina, nisam znala da smo to konačno uredili.
• 34:17
  SPEAKER_01: Sjećam se kao novinar kada smo to često pratili i koliko je problema bilo vezano za to.
• 34:22
  SPEAKER_00: To je bila jedna velika boljka za sve umjetnike koji su zapravo svoj rad i trud jeli svoje pjesme koje su pisali i svoje tekstove i muziku komponovali neko drugi bi to koristio i naplaćivao za njih.
• 34:35
  SPEAKER_00: I sada je došao period kada oni zapravo naplaćuju s ta svoja prava.
• 34:40
  SPEAKER_00: A evo i mi smo jedni od njih, budući da smo pisali na dva svoje albuma sve svoje pjesme i muziku.
• 34:47
  SPEAKER_01: Posljednje pitanje, vezano za muzičku karijeru.
• 34:50
  SPEAKER_01: Jeste sviraš ili pjevaš za svoju dušu u neko slobodno vrijeme.
• 34:57
  SPEAKER_01: I što sa sinovima imaju li tvoj muzički talent?
• 35:00
  SPEAKER_00: Pa ja uvijek pjevam.
• 35:02
  SPEAKER_00: Ja sam uvijek ono nekako sam vedrog duha.
• 35:06
  SPEAKER_00: Muzika je meni u životu sve i uvijek će biti sve.
• 35:10
  SPEAKER_00: Gdje god se neko malo veće društvo, oko pija sam ta koja traži mikrofon, pjeva i plješe.
• 35:16
  SPEAKER_00: I zaista sam onako osoba koja je veseljak.
• 35:19
  SPEAKER_00: Ja ne pijem alkohol, ne konzumiram ni cigarete, niti bilo što drugo.
• 35:23
  SPEAKER_00: Vjerujte ljudi kad me vide koliko mogu da izdržim na kiseloj vodi cijelu noć negdje da pjevam i da pleše.
• 35:31
  SPEAKER_00: Prostro ne mogu da vjeruje.
• 35:32
  SPEAKER_00: Jeste sigurna da je ovo kisila voda.
• 35:34
  SPEAKER_00: Ali to je nešto što umenji što u mom srcu, u mojoj duši.
• 35:38
  SPEAKER_00: Moj otac je bio muzičar.
• 35:40
  SPEAKER_00: On je dugo vremena bavio muzikom, zajedno sa svojom prijateljcom i kolegicom Hankom Pauluma, oni su zajedno odrasli.
• 35:49
  SPEAKER_00: On se isticajo okolnosti također na isti način kao ja dugo bavio muzikom, svirao gitaru, harmoniku, gulnjeve i pjevao.
• 35:56
  SPEAKER_00: Ima čak i dvije ploče.
• 35:58
  SPEAKER_00: Tada su bile ploče snimljene, ali isto tako u jednom periodu svog života prešao isključivo da radi u turizmu i osnovao prvu privatnu agenciju u Bosni i Hercegovini a na isti način i ja.
• 36:10
  SPEAKER_00: E sada i moji sinovi oni su svirali gitaru.
• 36:13
  SPEAKER_00: Onako kad su bili mali, ja sam rekla ne očekujem da budete sad vi neki profesionalni, ni mužičarni sport.
• 36:19
  SPEAKER_00: Sti vi u svom životu brajte čime ćete se baviti.
• 36:22
  SPEAKER_00: Ali očekujem da se bavite jednim sportom, ako ništa rekreativno i očekujem da znate svirati neki instrument.
• 36:29
  SPEAKER_00: To mi je nekako osnova i kulture življenja.
• 36:33
  SPEAKER_00: I to je nešto na što sam ja kao dijete jel ponijela iz svoje kuće pa sam prenijela i na njih.
• 36:38
  SPEAKER_00: Tako da su upisali gitaru klasičnu, da bi stariji sin u nekom periodu, nakon dvije, tri godine rekao mamo ja bi sada električnu gitaru.
• 36:46
  SPEAKER_00: Pa onda prešao na električnu gitaru.
• 36:49
  SPEAKER_00: I tako eto je nešto što sad znaju onako malo sviratskati što bi se reklo u društvu, ali nije im nepoznata ni muzika, ni sport.
• 36:58
  SPEAKER_00: Eto sad su se uključili u košarku.
• 37:00
  SPEAKER_00: Malo suprug je nekada svojevremeno bio košarkaški reprezentativac, tako da je on tu ljubav za košarkom prenio na njih.
• 37:08
  SPEAKER_00: I eto to su sada njihove neke najznačajnije preokupacije te najske.
• 37:14
  SPEAKER_01: Zahvaljujemo zlatnoj jezvi na spzorst i što management team prati naše djece i izvozi zlatnu djezu u svijet u mjesta u kojima danas živimo.
• 37:36
  SPEAKER_01: Pina nature je hotel na trebeviću izno carajova ili u sarajevu za one koji ne znaju i koji nisu bili, ali ne vjerujem.
• 37:46
  SPEAKER_01: Potovo da ljudi pogotovo ljudi iz dijaspore koji dolaze do posjete sarajevo da nisu bili i posjetili fenomen trebevića.
• 37:55
  SPEAKER_01: Ja ću pitati za taj dio kako ste se odlučili za investiciju u to doba kad trebević nije bio razvijen.
• 38:02
  SPEAKER_01: Ali pa prvo da objasnimo ljudima da ti dolaziš iz porodice, kako reče.
• 38:08
  SPEAKER_01: Relak, tur je prva turistička agencija osnovana u bivšoj Jugoslaviji dolaziš iz porodice koja je imala turističku agenciju i to je bio tvoj normalni put.
• 38:18
  SPEAKER_00: Pa prvo da kažem lijepa naša dijaspora, preliijepa naša dijaspora.
• 38:22
  SPEAKER_00: Sad sam u elju vidjela i u Americi koliko ona zapravo ima.
• 38:26
  SPEAKER_00: I koliko tih ljudi čini mi se kao da Bosno i više voli nego mi sami, koliko spoštovanjem govore o našoj zemlji.
• 38:34
  SPEAKER_00: I zaista sam se iznenadila koliko ja kažem nas, dijasporaca, jer sam i ja svojevremeno bila u dijaspori jedno vrijeme i znam kakav je taj osjećaj.
• 38:44
  SPEAKER_00: Koliko njih zapravo, odnosno, nas ima tamo.
• 38:47
  SPEAKER_00: Jer gotovo evo sada u Eleju kad smo bili na utakmicama, gotovo da su sve bili dijasporci, jer mi kad bismo rekli da smo došli iz Sareva na utakmicu, bilo je kao i Sarajeva, niste odabili, ne, ne nismo cijeli put ste prešli Sareva, da, preša smo.
• 39:02
  SPEAKER_00: I zaista evo sada u ovom periodu i u Bosni i Hercegovini ja sam upravo sada si išla sa trebevića malo prije, nego što sam se uključila ovaj razgovor i intervju sa vama, pun je hotel i punuje Trebević upravo naše dijaspore.
• 39:16
  SPEAKER_00: Ja kažem lijepe naše dijaspore koja kada je god neka kriza u pitanju da li je to korona, da li su to geopolitička situacija, na istoku na zapadu, ne znam.
• 39:26
  SPEAKER_00: Uvijek je naša dijaspora tu što se kaže da spašava ako ništa se zvono svojim dolaskom, i evo, najčešće su tu kod nas juni, juli, avgust, mali dio čak nekada i septembra.
• 39:39
  SPEAKER_00: Ako je lijepo vrijeme produži se nekada i na oktober za sve one koji nemaju možda neku školsku dječcu i neke obaveze.
• 39:46
  SPEAKER_00: Tako da evo mogu vam reći da sada dozvolom sam stigla iz pinohela.
• 39:51
  SPEAKER_00: 80 posto je ostalo upravo ovaj dijaspore da piju kafu, da jedu naravno sve one da kažem namirnice i hranu koju poželi kao što su pite, kao što su baklave, kao što su krmašice kljukuše, uštici neka naša domaća kuhinja.
• 40:08
  SPEAKER_00: Tako da uživaju i oni i uživamo i mi zajedno sa njima.
• 40:13
  SPEAKER_00: Od kud ideja da ulažete u hotelno treba vi ići u to doba kad je sve bilo još uvijek razrušeno pa vidite, kao što ste rekli roditelji i porodica naša je cijeli život uključena u turizam budući da je otac jedan od možda najstarih da kažem živih radnika i još uvijek turističkih koji je već sa svojim nekim iskustvom od šezdeset pet godina radnog iskustva ima u turizmu i koji je jednostavno 88 godina osnovao prvu turističku agenciju i cijeli moj život je kao djevojčice male vezan za putovanja, za turizam, za avione.
• 40:53
  SPEAKER_00: Ja sam u avionu provela ono odrođenja.
• 40:56
  SPEAKER_00: Doslovno više sam u avionu nego u autu ali to je neki cijeli život na koji smo mi navikli da smo stali u avionu, da smo stalo na točkovama u autobusu, da smo stalo u hotelima.
• 41:08
  SPEAKER_00: I na kraju smo se odlučili da diverzificiramo svoje poslovan i da pored te agencije pružimo još dodatnu uslugu kao što su kupovina autobusa koje smo prije 15 godina kupili kako bismo potpunili taj turistički paket i potom otvaranje pinoh hotela.
• 41:29
  SPEAKER_00: Iako je zemlja na kojoj se trenutno nalazi pino hotel koja se nalazi na području zaštićenih pejzaža Kantona Sarajov, kupljen je plac prije nekih dvadeset pet godina i stajao onako u mirnoj nekoj da kažem poslije ratnoj fazi jer je tu zapravo bio privatni objekat prvi šumar kojeg se ja i kao dijete sjećam, budući da sam živela odmah malo ispod tih hotela ulici Trebevića na kovačiima odmah iznad grbavice.
• 42:00
  SPEAKER_00: I nekako sam svoje slobodno vrijeme i ja i sestra kao male smo provodili upravo na tom trebeviću, odnosno na području rane i prvog šumara.
• 42:10
  SPEAKER_00: I sjećam se da dok su naši prijatelji, ne znam, onako komši i poznanici odlazili na Vils ili negdje drugo, nas je majka vodila i otac su nas vodili upravo na trebeviće, jer je to bilo doslovno pet minuta od naše kuće.
• 42:25
  SPEAKER_00: I tako je taj plac zaista stajao.
• 42:28
  SPEAKER_00: To je bio jedan plac koji je kupljen od strane koliko se sjećam, ja sam tada i mala bila od Zoija i niko nije htio, jer je to bio jedan razrušen dio koji se onako nalazio na području između Republike Srpske i Federacije.
• 42:42
  SPEAKER_00: I sjećam se da je onako dugo se prodava plac, da bi na kraju majka mamina ideja bila, hajde kao da kupimo, pa neka stoji možda ćemo nekad neku vikendicu ili neki možda mali restorančić, pa neka stoji to ovo u nekretnine uvijek ovaj lijepo uložiti.
• 43:00
  SPEAKER_00: Tada smo naravno se bavili najviše turizmom i čarter letova.
• 43:04
  SPEAKER_00: I preokupacija glavna su bili čarter letovi za Egipat jer smo bili tada prva turistička agencija koja je počela da radi čarter letove za Hurgadu i šarmušek i tu je nekako bila preokupacija i plac je stajao.
• 43:19
  SPEAKER_00: Onda se sjećam jedne godine, rodila sam svog prvog sina Rajana i onako gdje god bismo mi krenuli, djeco nije moglo da provede veliki period u autu jer mu je bilo muka, bilo mu je vruće, prvo razmaženo nosaj prevrći okreći.
• 43:35
  SPEAKER_00: Mi nismo zaista mogli da se vozimo duže od nekih pet deset minuta, a počele su onako smogovi magle u Sarajevo.
• 43:43
  SPEAKER_00: Vi znate kako to bude tokom zimskog perioda i da svi građani nekako bježe na okolne planine.
• 43:49
  SPEAKER_00: Ali nama bi trebalo jednostavno dobijelašnu do Jahore nekih sat vremena i dijete nije moglo da provede, a i mi zajedno s njim ovaj u auto toliko.
• 44:00
  SPEAKER_00: I sjećam se da smo otišli, sada smo našu prijateljicu, Majju Tengiću, voditeljicu današnju, i ona je rekla, pašto ne odete gore na Trebević, to vam je deset minuta, mislim, to vam je bukvalno na čistom ste zraku, na olimpijskoj planini, a neće on trebati dugo.
• 44:17
  SPEAKER_00: I mi smo tako otišli bio jedan mali kao bajica, ja tako kažem, jedan mali kao restorančić na brusu i onako dvije klatska se ništa praktično, sve bilo razrušeno, zapaljeno, ostatak je bio onako na našem placu, ostatak je bio ruševine od tog priratnog prvog šumara i onako po neki izletnik koji krišom tu dođe ili u auto ili onako prošita.
• 44:42
  SPEAKER_00: I ja sam tada zvalom mamu, sjećam se i rekla, mama mi bi trebali ovdje nešto napraviti, tačno osjećamo da građanima fali ovdje nešto blizu da mogu doći da popiju kafu da ručaju ovdje u saravima.
• 44:54
  SPEAKER_00: Mama kaže, ja sam svakako za, napravit ćemo neki projekat i tako.
• 44:59
  SPEAKER_00: Mi smo sa našim Anirom Vukom zacom napravili jedan divan projekat koji smo prestali odcu, koji je bio strogo protiv toga.
• 45:07
  SPEAKER_00: I rekao vi zaista niste normalni sada ovom nekom da kažem poslije ratnog periodu da uopće razmišljate, da gore se nešto gradi.
• 45:16
  SPEAKER_00: Tu je linija razgrančenja između Republike Srpske i Federacije, tu nitko gore ne zalazi, tu je gore sve razrušeno, nema šanse da gore nešto radite, to su naše sulude idee.
• 45:30
  SPEAKER_00: I on je bio strogo protiv toga.
• 45:31
  SPEAKER_00: Mi smo tako suprug ja nastavili da gore idemo, da odvedimo od svog sina onako da malo šetamo.
• 45:38
  SPEAKER_00: I svaki put bih ja nazvao oca i kažem, tadim tevo našetamo, vidi nas lijepo nam je.
• 45:43
  SPEAKER_00: Šta misliš da gore nešto napravimo?
• 45:45
  SPEAKER_00: Pa ne mora to biti nešto veliko.
• 45:47
  SPEAKER_00: Samo da ljudi imaju negdje popt kafu, evo neki restorančić jako puno sad izletnika već ima, vidim kreću, ali nemaju gdje popt kau.
• 45:55
  SPEAKER_00: Bože, sačuvaj, to su sud ide, ispusti slušam.
• 46:00
  SPEAKER_00: Ja sam uporna njega svaki put prozivio, jer sam ja inače ono kao bi sam u horoskopu.
• 46:06
  SPEAKER_00: Kad nešto sebi zacrtamo, ono ne odustaje.
• 46:08
  SPEAKER_00: Šta bi mene tada rekao udar.
• 46:11
  SPEAKER_00: I svaki put bi ja tako njega pozivala, on bi svaki put spustio slušao je bio je protiv toga, da bi skratim priču, se ja i mama i sestra našla jedan dan i odlučio da mi kao tri žene krenemo u tu investiciju.
• 46:25
  SPEAKER_00: Tada naravno nismo imali novca da pokrenemo sve to jer je naš Amir Vuk nije napravio neki restorančiel, nego jedan prelijepi projekat koji mi je već dao ime pino jer je već vidio okolo te sve tu crnogoričnu šumu i to sva okruženje.
• 46:43
  SPEAKER_00: Međutim, nam je to zaista bio prevelik zalogaj i mi taj novac nismo imali za tako veliki projekat.
• 46:50
  SPEAKER_00: I tako smo nas tri sjedli, vijećale, ja i sestra i mama, i onda je mama rekla: mene neće biti strah da dignemo kredit jeste li vas dvije spremne, da nas tri idemo u to, tata nije za to, pokušat ćemo bez njegovog znanja.
• 47:07
  SPEAKER_00: Ja kažem: kako misliš bez njegovog znanja da počnemo nešto graditi?
• 47:10
  SPEAKER_00: Kaže mi ćemo gore nešto ograditi, trećemo da se kopaju neke cijevi ili da se radi ulica ako bi slučajno netko najšao da ne zna tata, jer će nam zaustati projekati.
• 47:21
  SPEAKER_00: I tako smo mi ušli u to sve.
• 47:24
  SPEAKER_00: Zajedno sa ovim radnicima nekim da kažem lažirali da se radi cijevovodi i da se radi instalacija za novije cijevi.
• 47:32
  SPEAKER_00: Dok nismo došli do kotije nula, to je onako prvi sprat.
• 47:36
  SPEAKER_00: I već kad je to krenulo, prvi drugi sprat, krenuli su da se vide obris i pino hotela.
• 47:41
  SPEAKER_00: Jer onako ima specifičan oblik ima onako one neke kosine, onda on vidio da to nikakve se cijjevi ne radi, nego da se tu gradi neki objekati.
• 47:50
  SPEAKER_00: Ušao je u našu kancelariju, otvorio je vrata nogom, vjerovali, ne.
• 47:56
  SPEAKER_00: I počeo da galanji na nas tri kako je to propali projekt, kako to neće tri generacije, ni moje djece, ni sestrine, ni njihove moći isplatiti.
• 48:07
  SPEAKER_00: Tako je to smo sad manje-više tri generacije upasili.
• 48:11
  SPEAKER_00: Mi smo rekli mi vjerujemo ovaj projekat.
• 48:13
  SPEAKER_00: Ovo će da bude najbolji hotel u BIH će naši građani dolaze.
• 48:19
  SPEAKER_00: I hvala dragom Bogu zajedno sa svim našim i klijentima i svim našim uposlenicima koji su to doživljavali kao svoj dom kao mi doživljavamo i kao članove porodice.
• 48:31
  SPEAKER_00: Pino hotel je postao zaista jedna nezaobilazna destinacija za sve turiste, za naše građane.
• 48:38
  SPEAKER_00: Postoo je onako u masti destinacija, čak i ako nećete odsjedati u hotelu, čisto dođete popit kafu da se malo slikate ispred, da onako dječita se malo poigraju, da li žičarom, da li pješke, da li autom deset minuta i postoje najnađivaniji hotel sa osvojenim internacionalnim nagama i definitivno ono što se kaže.
• 49:00
  SPEAKER_00: Ja mislim da nekada mi žene imamo malo više tog gad feelinga i tog nekog osjećaja koje ne možemo objasniti, a koji muški nemaju i te neke empatije i te neke da kažem spremnosti na rizik koji muški nekako nemaju, uvijek idu na sigurno i evo, moglo se da je naravno i da projekat propadne, zašto da ne jako puno biznisa i propadne, gdje ljudi vjeruju u nešto, na kraju to se ispostavi i da nije kako su zamisli, ali evo hvala Bogu kao što sam rekla, sve naše i kliente i naše radnike i sve nas koji smo tu dali, bukalo sebe.
• 49:39
  SPEAKER_00: Ja sam doslovno dala jedanaest godina svog života.
• 49:42
  SPEAKER_00: Gdje nisam čak provodila ni vrijeme sa svojom porodicom.
• 49:45
  SPEAKER_00: Gdje su mi djeca odrasla, da ja nisam provodila vrijeme s njima radajući u pinu hotelu.
• 49:51
  SPEAKER_00: Dajući što se kaže, sve što imam iz sebe taj hotel.
• 49:56
  SPEAKER_00: I mislim da se na kraju sav taj trudi rad isplatio.
• 50:01
  SPEAKER_01: Mene interesuje šta tada kad je vidio uspjeh.
• 50:05
  SPEAKER_00: On kad je vidio već drugi treći sprad da se gradi, on je došao u ljudce koja sad moram preuzeti.
• 50:11
  SPEAKER_00: I on je zaista tada prešao i na građevinu, jer nije prepustio da mi sad tu sa radnicima završavamo da kažem te posljednje građevinske radove.
• 50:21
  SPEAKER_00: On je preuzeo tu da kažem građevinu negdje na pola puta, kad se već počeli da se video obrisi morao je.
• 50:30
  SPEAKER_00: Gotovo sad, ja moram, ne mogu vas sad pustiti.
• 50:32
  SPEAKER_00: Ali mi se i dan danas njemu znamo gać bio protiv ovoga, onda on skrejen steme.
• 50:40
  SPEAKER_00: Ne želi puno da priča o tome, ali i dan danas zaista kaže da je to jedan ukotrpan posao koji zaista je da volim žargonski, onako narodski da kažem turizam i sve ovo u čime smo se dosad bavili mači i kašalje šta je ugostiteljstvo i hoteliještvo, to je zaista jedan mukotrpan i jako istrpan posao.
• 51:01
  SPEAKER_00: Mene nije kao što sam rekla, strah posla, nije me strah raditi.
• 51:04
  SPEAKER_00: Evo već sada imam sa svojih 44 godina, imam 25 godina, 26 godina radnog staža, što sa grupom, što u agenciji, što u hotelu i nije me zaista strah raditi, ne bježim od bilo kojeg posla.
• 51:21
  SPEAKER_00: Ali je jako teško danas naći kvalitetne radnike, kvalitetne kolege koji će s vama raditi.
• 51:27
  SPEAKER_00: Mi se u Bosni sada suočavamo, ja ne znam kako je o Merciji u drugim zemljama, ali zaista suočavamo se sa manjkom radne snage u hotelijerstu.
• 51:36
  SPEAKER_00: Nemate konobara, nemate soberica, kuharica, nemate domara, nemate recepcionera.
• 51:42
  SPEAKER_00: I zaista jako teško koliko god vi željeli i trudili se da održite neki nivo kvalitete usluge, prostor nekada ne možete jer nemate s kim raditi, nemate radnika.
• 51:52
  SPEAKER_00: Dešavam se da vam je pun hotel da vam se kuhar prostor ne pojavi.
• 51:56
  SPEAKER_00: I da ja onda u deset sati zovem svoju sestru i kažem spremim se da u turig demo prati jaja i više.
• 52:01
  SPEAKER_00: Ona me pita ili se tizezaš.
• 52:03
  SPEAKER_00: A kažem, ja se zaista ne zezam.
• 52:05
  SPEAKER_00: To je bilo prije dvije godine, prije dva ljeta, gdje se doslovno čovjek ne pojavi na posao.
• 52:11
  SPEAKER_00: I vi nemate tu izbora osim da uječete.
• 52:14
  SPEAKER_00: Evo ja sam danas ti sam okolnosti provela, nismo imali jednom momentu recepcionera jer nam je dao otkaz jedan recepcioner u srcu se zone.
• 52:24
  SPEAKER_00: Ja sam danas bila na recepciji, a doslovno sam bila i recepcionerka i trčala do soba da provjere im sobe.
• 52:32
  SPEAKER_00: I ujetala u velme sa sklonim mokre peškre zajedno sa svojom kolegicom.
• 52:37
  SPEAKER_00: Naravno, da me nije ničega od toga, ni stih, ni strah.
• 52:40
  SPEAKER_00: Ali prostornak čovjek fizički nije u mogućnosti da odradi sve te stvari sam i a nemate zaposliti nekoga za bilo koju platu.
• 52:50
  SPEAKER_00: I onda se mi hotelijeri susrećemo sa tim da zapravo naša radna snaga ljeti odlazi u Hrvatsku za boljim većim plaćama koje imaju u tim nekim periodima dva-tri mjeseca.
• 53:03
  SPEAKER_00: A onda se vraćaju u okturu i traži posao u Bosni kada ovdje već pada i postoje los season, odnosno niska sezona i kada mi nemamo potrebu za radnicima, da bi opet u maju mjesecu odlazili u Hrvatsku se susrećemo sa tim nekim mogućnostima da uvozimo mi radnu snagu kao što su iz Indije, Bangladeša, Pakistana.
• 53:24
  SPEAKER_00: Gdje vam prijeti mogućnost da oni dođu jedu.
• 53:27
  SPEAKER_00: Kao su se desili u Pino hotelu prije nekoliko mjeseci da smo uvezli četiri radnika iz Bangladeša i nakon sedam dana su svi pobjegli i došli do Njemačke i Austrije, odnosno im je bosna bila zapravo samo tranzitna zona.
• 53:41
  SPEAKER_00: Tako da onako obama kao gostima sve to djeluje onako lijepo kad vi sjednete na terasu pino hotela pa pijete svoju kaficu pa vam ptičite crkučju jedete, pitu i ne znam nikaku.
• 53:53
  SPEAKER_00: A zapravo gosti ne vide šta je sve i kolika je mašinerija i šta se ovaj čovjek i rukovodcao bilo kojeg hotela mora da prođe.
• 54:03
  SPEAKER_00: Koliko stvari se mora poklopiti da bi na kraju jedan gost bio zadovoljan taj dan.
• 54:09
  SPEAKER_01: Ima li s obzirom na drugo iskustvo, ima li rješenje takvom.
• 54:13
  SPEAKER_01: Kako vidiš rješenje jer definitivno je teško funkcionirati na taj način.
• 54:17
  SPEAKER_00: Pa rješenje, mi sve što smo uradili, zaista smo se potrudili da maksimalno podignemo plate svim svojim uposlenicima, svi naši uposlenici imaju pune plate, pune doprinose, imaju obezbjeđen prijevoz, imaju obezbjeđen obrok, imaju obezbježen da kažem takvo jednu trinaest platu za sve one koji nakon godine dana provede sa nama jednu vrstu kao poklona, ne kao regres dvjesto tristo maraka, nego zaista još jednu platu koju mi njih nagradimo za njihov da kažem rad, trudi njihovu da kažem tu lojalnost kompaniji što su proveli godinu dana sa nama.
• 54:55
  SPEAKER_00: Pa da ne govorimo ni sitne neke pokonće, za božić, za Bajram, za uskrza, vaskrs koji mi zaista se trudimo da svim uposlenicima obilježimo.
• 55:06
  SPEAKER_00: Opet imamo poteškoća i opet imamo problem sa radnom snagom jer jednostavno se dešava da neke druge zemlje jer imaju duplo bolji standard od našeg, gdje recimo mi ne možemo priuštiti nekom konobaru platu od dvije ili dvije polijade eura, možda u Hrvatskoj može.
• 55:24
  SPEAKER_00: Ali se ti uposlenici ne zapitaju šta će nakon ta tri mjeseca i gdje će onda raditi.
• 55:29
  SPEAKER_00: Kad se vrate iz Hrvatske i onda provedu jedno, dva, tri mjeseca u potrazi za novim poslom, dok nađu dok se uklope u tom novom, da kažem, ambijentu i radnoj toj nekoj atmosferi već onda dolazi tamo maj i period da traži ili apil, da traže ponovo angažman u Hrvatskoj.
• 55:47
  SPEAKER_00: Onda se nekako dešava da se oni cijelo vrijeme vrte.
• 55:51
  SPEAKER_00: Hrvatska bosna naravno, to mogu samo oni neki mladi bračni parovi koji nemaju možda manju djecu i koji su oslobodniji da mogu da tako stalno odlaze, planine, more i da funkcionirašu tako nekoliko godina.
• 56:06
  SPEAKER_00: Ali evo, do tada na nama je da se borimo.
• 56:09
  SPEAKER_00: Zaista mi kao kompanija dajemo sve od sebe i relaksurcijski pino hotel da sve one uposlenike koji su sa nama dugo, a imamo i oni koji su sa nama vjerujte i po dvadeset pet godina kao što je naš računovačman ili naš bors koji je s nama do tvorenja pinohela ova jedanaest godina ili naša jasna ili naša šefika.
• 56:31
  SPEAKER_00: Tako da su ta kruna da kaže mi to srce hotela i svih tih ljudi koji čine naš hotel, su ovi ljudi koji se sa nama deset ili više godina.
• 56:41
  SPEAKER_01: Lijepo lijepo i čuti kako ih cijeniš.
• 56:48
  SPEAKER_00: Pa vidite, nama se turizam svi kao misle turizam se nama desio kao iznenada.
• 56:54
  SPEAKER_00: Međutim, ja vam moram reći, evo prije nego što ću početi da vodim pino hotel prije jedanaest godina, dugo sam provela vremena u Relax Tursu odlazeći na naše sajmove, turizma u innostranst.
• 57:06
  SPEAKER_00: I moram da vam priznam da je bilo perioda prije nekih petnaest i dvadeset godina kada smo doslovno mi kao turistička agencija Relax Turs bili sami na tim sajmovima bez bosansko-hercegovačkog štanda gdje bismo mi obilježili svoju zemlju, nego čisto kao Relax Turs.
• 57:21
  SPEAKER_00: I onda bi mi tu stavili kao neki naš mali logo, neku našu mapicu da ljudi vide gdje se mi zapravo nalazimo.
• 57:28
  SPEAKER_00: Jer tada prije petna i dvadeset godina.
• 57:30
  SPEAKER_00: Vi niste mogli objasniti nekom turistu da ima tamo neka Bosna, on vas pitaju Boston, Boston, ne, ne Boston, Bosna, Bosna onda smo mi objašnjavali gdje se uopće nalazimo i koja je zemlja?
• 57:43
  SPEAKER_00: Pa smo se onda nekako godinama odlazeći na sajmove u Berlin, u Madrid, ne znam, London pripojili onako hajdestidljivo uz naše kolege iz Hrvatske, uz naše kolege iz Crne Gore, uz naše kolege iz Srbije da bismo to malo bili kao vidljivi.
• 58:00
  SPEAKER_00: I onda nakon jednog pet, šest godina odlazaka naših samostalnih nasajmu, negdje 2015.
• 58:08
  SPEAKER_00: godine se pokrenula ponovno turistička zajednica Kantona Sarajevo, vis Sarajevo kada je došao gospodine Ermin Muzuri, onda je on to malo živio i počeli smo zajedno grupno da odlazimo na te samove i da promovišjemo zapravo bosnu u najboljem svijetu.
• 58:23
  SPEAKER_00: Hoću da kažem da se zapravo taj turizam nije sam desio, nego da je to mukotrpan opet rad svih nas, turističkih djelatnika, agencija, hotela, turističkih vodiča koji smo protekli dvadeset ili više godina odlazili upravo na te samove, pa objašnjavali doslovno i na kartama, pokazivali turistima gdje se mi nalazimo da bi oni sada posljednjih sedam ili deset godina počeli da vrednuju u Bosni i Hercegovini, počeli da dolazi ovdje u ovoj količini kao što to imamo danas kao jednu novu neistraženu zemlju, kao jedan adventure toisam, exploring nešto što mogu da dožive skoro pa sličan kvalitet kao ne znam, u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, ali po duplo ili tri puta nižim cijenama.
• 59:15
  SPEAKER_00: I to je za sve ove goste koje sada imamo.
• 59:17
  SPEAKER_00: Uz naravno ove direktne linije koje sada imamo, avioinije, budući da je to naravno jedna od najznačajnijih naših da kažem instrumenata dovođenja turista.
• 59:30
  SPEAKER_00: Imamo veliki broj sada tih nekih novih turista koji nisu ranije dolazili u Bosnu i Hercegovinu kao što su iz Engleske, iz Poljske, iz Brisela, iz tih nekih zemalja, da kažem gradova koji nisu bili povezani sa Saravom.
• 59:48
  SPEAKER_00: Sada uz ove direktne linije imamo i te neke nove turiste koji su nas evo sve ove prethodne dvije godine iznenadili i evo koji su nam pomogli čak i u ovom periodu ovih geopolitičkih problema koje smo imali sada na istoku, budući da u Bosni i Hercegovini najveći broj turista u junu, ju i Augustu je ustvari zemalja golfa.
• 1:00:11
  SPEAKER_00: Saudijska Arabija, Kuvaj, Katar, Oman, Dubaj itede Bahrin.
• 1:00:18
  SPEAKER_00: E sada njih je manje zbog svega što se dešava.
• 1:00:22
  SPEAKER_00: I imamo sada znači taj jaz koji popunjavaju upravo ovi turisti zapadnoevski koji nad dolazi zbog ovih povezanih linija koje sada imamo.
• 1:00:33
  SPEAKER_00: Tako da evo tu je neka slika koju sada vidimo da iz godine u godinu imamo zaista porast i u broju dolazaka, ne samo u broju dolazaka, nego ono što je značajno da imamo i veći broj noćenja, to jeste da sada svi ti turisti ne gledaju Bosnu Sarajevom, most i luku kao tranzitnu zonu jer oni samo prenoće noć dvije pa odlaze, ne znam, u Crnu Guru, Hrvatsku itede Srbiju, nego borave malo duže u Bosni Hercegovini, a ono što ih zapravo zadržava u Bosni i Hercegovini su eventi razni, naši koncerti, naše utakmice, naš futbal, košarka, koncert, muzika, event, film, festival itede to su sve one nekako stvari koje zadržavaju turiste da ostaju da kažem dvije, tri, pet ili više noći u Bosni i Hercegov.
• 1:01:24
  SPEAKER_01: Ja sam u maju bila i baš čaršija je već bila prepuna.
• 1:01:27
  SPEAKER_01: Imamo li ida kapacitete?
• 1:01:29
  SPEAKER_01: Imamo li kapacitete, pogotovo užem i jezgru od starog grada da primimo veliki broj turista.
• 1:01:38
  SPEAKER_00: Ja mislim da imamo.
• 1:01:39
  SPEAKER_00: Vi ako prođete malo pogotovo kroz baš čaršju, vidjet ćete da skoro sada svako gazdinstvo i skoro svaka kuća ima neki mali apartman pa vam piše tamo imate tabu i piše vam kuća za odmor ili ne znam nija neki hostelčić, hotelčić.
• 1:01:56
  SPEAKER_00: Uvidjeli su naši građani odmah, vjerujte, snalažljiva smo mi nacija.
• 1:02:01
  SPEAKER_00: Uvideli su odmah da je turizam zapravo grana koja pokreće šezdeset sedam ostalih prirodnih grana i uvjeli su u koroni šta znači kad turizam stane i šta znači kada preko noći se zabrane letovi, zabrane putovanja, sve stane ne radi ni čevđenica, ne radi ni taksista, ne radi ni frizer, ni bankomat, ni restoran, ni supermarket, sve staje koliko zapravo vrijedi ulagati u taj turizam.
• 1:02:30
  SPEAKER_00: Tako da su oni vjerujte brzo snašli.
• 1:02:32
  SPEAKER_00: Svi imaju tu neke stanove za izdavanje, kuće za izdavanje, kuće za odmor, hotele, hostele, gazdinstva.
• 1:02:38
  SPEAKER_00: Ja vjerujem da zaista imamo kapaciteta da smjestimo bilo koga, da smjestimo i one goste koji žele malo luksuzniji smještaj, koji žele možda neke hotele iz lanca, kao što su evo i Pino Hotel je jedan od pristupio prije dvije godine Best Vester grupacija, jedna od najjačih, najvećih američkih grupacija Best Vester.
• 1:03:00
  SPEAKER_00: Imamo tu i Merijot, imamo svi hotel.
• 1:03:03
  SPEAKER_00: Dakle, imamo i te neke tri četiri svjetske grupacija, i u svakom slučaju imamo i lokalne hotele, hostele i gazdinstva.
• 1:03:10
  SPEAKER_00: Tako da vjerujem da svi gosti mogu pronaći nešto za sebe.
• 1:03:15
  SPEAKER_00: I dalje mi nismo zapravo destinacija koja će možda privlačiti i koja privlači onu da kažem najzahtjevniju klijentelu koja traži neke ekstra luksuzne hotele itede Mislim da mi još uvijek nismo destinacija za to i da ovi kapaciteti, ovaj kvalitet koji trenutno imamo zadovoljavaju ove goste koji sada dolose.
• 1:03:38
  SPEAKER_01: Šta je to što ti vidiš da u skoro budućnosti možda treba uraditi ili društvo, ili država, ili kanton da pomogne.
• 1:03:48
  SPEAKER_00: Ja sam jako puno svog vremena i života i posvetila marketing.
• 1:03:54
  SPEAKER_00: Zapravo sam i na ekonomiji magistrirala smjer marketing i čitav moj život što bi rekao moj tada pa ti šta god da gledaš, jedš, snimaš, piješ, radiš, samo vidiš marketing i reklam i to je zaista tako nešto što jače od mene.
• 1:04:09
  SPEAKER_00: I mislim da nam je zaista u turizmu još ona buba potrebna zapravo tog nekog svjetskog brendinga, odnosno brendinga same zemlje u svijetu, gdje bismo mi imali jak marketing na svjetskom nivu po pitanju turizma, gdje bismo promovisali svoju zemlju.
• 1:04:31
  SPEAKER_00: Primjer ću vam dati da recimo, jedna Hrvatska ima u jednoj Budimpešti svoj štand koji zakupi svoju turističku zajednicu u Budimpešti, gdje svaki put prije ljeta promoviš u ljepote Hrvatske, gdje imaju ne znam, tramvaj koji je obljepljen, g imaju svoj štand gdje predstavljaju ponde Hrvatske itede Naravno, Hrvatska je velesila turistička ako poredimo sa Bosnom i Hercegovinom.
• 1:04:55
  SPEAKER_00: Ali evo, to su sve neki lijepi primjeri koji nije teško prepisati.
• 1:05:00
  SPEAKER_00: I evo, kao što smo malo prije spomenuli, vidjeli smo samo koliko je značajan bio ovaj futbal i ovaj world cup.
• 1:05:07
  SPEAKER_00: Samo taj event koliko je bio zapravo važan za promociju jedne bosne za koju dobar dio svijeta možda nikad nije čuo.
• 1:05:15
  SPEAKER_00: I koliko je zapravo važno ulagati u taj sport i ovo je razlog zbog čega uvijek sam povodnik zaista da se ulažu u sport u mladi, u muziku, u umjetnost.
• 1:05:25
  SPEAKER_00: Jer evo, to je na kraju krajeva ono što nas indirektno promovšilo možda na najbolji mogući način.
• 1:05:32
  SPEAKER_00: Koliko dijaspora može pomoći u promoci beiha vidjeli smo i sada opet se vraćamo na world cup nekako smo najsvježiji.
• 1:05:44
  SPEAKER_00: Ja sam baš ufočna jer sam se nedavno vratila.
• 1:05:47
  SPEAKER_00: I toliko mi je bilo lijepo, toliko je ta atmosfera bila lijepa.
• 1:05:51
  SPEAKER_00: Ja kažem zaista ljudi koji su ovdje gledali sve to putem malih ekrana nisu mogli da zapravo ne može im se dočavati.
• 1:06:00
  SPEAKER_00: Šta je to tamo bilo?
• 1:06:01
  SPEAKER_00: Kad smo mi izašli na stadion u Eliju, igrali smo protiv Švicarske.
• 1:06:05
  SPEAKER_00: I sad naravno, vi kada ovdje tu gledate putem ali ekrana vamo u jednom momentu zumiraju švicarce i vi sad mislite da je to ravnopravno da imate određen broj švicaraca na jače i bosanaca.
• 1:06:17
  SPEAKER_00: Međutim, to je samo bila plava boja, plavi dresovi, iljani naše zastave, halid ljubavna pjesma koja se ori u srcu, eleja na sofiji stadion i zaista tu se osjetila ta naša visila sila da kažem te naše dijaspore i ta neka nevjerojatna ljubav koju drugi navijači, evo vidjeli smo i ostale navijače.
• 1:06:40
  SPEAKER_00: Poslije toga smo bili smješteni suprug ja djeca na Times Square u New Yorku jer smo otišli.
• 1:06:45
  SPEAKER_00: Vidjeli smo mi druge navijače, svi navijaju.
• 1:06:48
  SPEAKER_00: Ali to nema ni upala, one ljubavi da kažemo, onog žara koju naši bosanski navijači imaju i ta naša dijaspora opet ponavljam, devedeset posto tih zapravo navijača tamo koji su bili su dijaspora jako malo je nas došlo iz Bosne i Hercegov možda svega deset posto od svih tih navijača i tu se vidjela da i njihova ljubav prema Bosni njihova podrška i sve to što oni imaju ja mislim da je nama, da naši političari moraju da usmjere puno više pažnje, da održavaju mnogo bolje relacije veze sa našom dijasporom i što se kaže da onu napravi čitav jedan odjel samo za suradnju sa dijasporom, za koordinaciju, jer to jednostavno dio nas, veliki dio nas.
• 1:07:39
  SPEAKER_00: Ja opet ponavljam, nisam bila zaista svjesna.
• 1:07:42
  SPEAKER_00: Svojevremeno sam i sama bila dio dijaspore, ali zaista nisam bila svjesna koliko je zapravo nas usjetuje.
• 1:07:49
  SPEAKER_00: Ovo je samo mali dio Jel Amerika, Kanada, nešto malo Australije što je bilo tamo i koliko samo ima tih naših ljudi širom svijeta i koliko su spremni pomoći Bosni, koliko voli Bosnu, koliko bi upravo oni mogli pomoći sa tom nekom reklamom naše zemlje u tim domicilnim zemljama gdje žive, gdje imaju relacije, gdje imaju svoje biznise, g imaju odlične veze koordinacije, sve svoje prijatelji i poslove.
• 1:08:18
  SPEAKER_00: I mislim da je to nešto na čemu bi se trebalo raditi, itekako bi mogli imati dosta pomoći.
• 1:08:24
  SPEAKER_01: Samo kad bi se moglo odraditi s sistemski što i nama uvijek nekako slabija.
• 1:08:29
  SPEAKER_01: Mi još uvijek teško razumijemo što system znači.
• 1:08:33
  SPEAKER_00: Nažalost, ali evo tu su neke nove generacije pred nama.
• 1:08:37
  SPEAKER_00: Tako da se ja nadam da će se to možda nekada vremenom i sve polako posložiti.
• 1:08:44
  SPEAKER_01: A kakvu svoj posao i svoju karijeru vidiš u skoroj budućnosti.
• 1:08:49
  SPEAKER_00: Ja sam nedavno rekla odcu i sestri da želim da se penzi.
• 1:08:56
  SPEAKER_00: Ja sam zaista njima rekla da me toliko hoteljerstvo iscrpilo i toliko sam se nekako onako potroša u hotelijerstu neko tati mene onako na društvenim mrežama ja kažem naravno, svi mi na društvenim mrežama objavimo samo kad nam je lijepo, kad putujemo, kad smo u restoranu, kad smo u kafiću, kad smo u nekom provodu, a ne objavljujemo kad je tu poplava u hotelu, kad vučemo od srijevo od siste jer je nestalo vode, kad trčimo u kuhju pomoći jer nema kuhara, kad mijenjamo recepcionera, jer nije tu, kad ne znam, ni ja snosimo peškir jer sobrca ne može sama da stignem, hoću da kažem.
• 1:09:33
  SPEAKER_01: Zovemo sestru da pravi jaja i višlo.
• 1:09:36
  SPEAKER_00: Taj dio ne objavljujem prostnih razloga jer nemamo kad tu objaviti, objavimo samo kad smo onako osrijeđeni na nekom eventu.
• 1:09:44
  SPEAKER_00: Ali zaista ja sam svojim roditima rekla, ja evo već 25 godina radim, ja ako sam mlada počela da radim sa 16 godina.
• 1:09:53
  SPEAKER_00: I već nekako osjećam 44 godine u najljepšim sam godinama, ali već osjećam sada neki period da želim možda malo više i da provodim vremena sa porodicom, da mi dječa već lagano odrastaju, radio je 16 do četrnaest i već nekako razmišljam, uskoro će možda otići, neće više stjeti da je li normalno, što je prirodno, da boravi sa nama, ići će sa svojim djevojkama, sa svojim društvom.
• 1:10:20
  SPEAKER_00: Kao da nekako malu da kažem ruku osjećam i grižnju savjesti, što sam jedanaest ovih posljednjih godina njihove najljepše godine života ja zapravo provela osamdeset posto svog budnog vremena osim onih pet sati kad spavam šest radeći i onda nekako svaki dan se prispitujem da li sam nešto zakasila kao majka, da li sam im nešto skratila, da li su ostali možda mene želje.
• 1:10:46
  SPEAKER_00: Ja sam svaki dan sa njima, oni su svaki dan sa mnom čak i odvodim i odvodila sam i na sva svoja poslovna i privatna putovanja.
• 1:10:54
  SPEAKER_00: Ali opet je nekako ostao žal za tim nekim kvalitetnim vremenom koje možda nismo proveli zajedno i koje osjećam potrebu da provodimo sada.
• 1:11:04
  SPEAKER_00: Tako da evo u zadnjih godinu dana moram da priznam da malo manje radim nego što je to bilo ranije.
• 1:11:11
  SPEAKER_00: Prosto iz tog slog nekog svjesnog stanja gdje sam shvatila da mogu neki procesi da se odvijaju i bez mene, možda naravno, malo sije, ali da ta cijena koju ću platiti za to sije nije velika i da može to da bude slabije, ali da je puno veća ova cijena da mogu da provedim sa porodicom, sa prijateljima, sa djecom i sa najmjelima.
• 1:11:35
  SPEAKER_01: Reći ću ti svoj komentar kao majka malo iskusnija i starija od tebe koja je prošla kroz sve to koja je radila po 20 sati dnevno jesi sigurno propustila dosta i ta žal i ta krivnja nikad neće nestati, ali ti mogu reći da ćeš satisfakciju naći kad budu malo stariji i vidiš kako se divne vrijedne radnike odgojila i koliko je to što se ti radila zapravo kreiralo njih iako nisi planirala i ono što usadiš u njih kasnije vidiš kao zaista takav uspjeh.
• 1:12:09
  SPEAKER_01: Ja kad pričam ja se jež i moji sinovi dvadeset os i dvadeset šest svakakvih je tu bilo komentara kad sam ja radila dva posla i kad mi je sin na kraju srednje škole rekao da nisam bila ni dobar otac, ni dobra majka jer ja sam bila samo hrana majka u jednom periodu.
• 1:12:26
  SPEAKER_01: U smislu nije mogao sam mnom razgovarati kao sa otem, a nisam mu nikad doručak imala vremena spremiti jer sam odlazila da radim u pet ujutro da skratim priču.
• 1:12:36
  SPEAKER_00: A ne smatra da je to bilo za njihovo dobrobit.
• 1:12:40
  SPEAKER_01: Shvataju i nakon dvadeset otprilike vidiš onda šta se zapravo uradila za svoju djecu i to je takva satisfakcija majke da ćeš biti uskoro u tim gradinama.
• 1:12:52
  SPEAKER_00: Pa eto ja se nadam, jer ja roditelji jeli moji bili od svoje sedamnaest i osamnaest godine iz jedne radničke poreci, gdje se oboje radili, došli su iz manjih gradova u Sarajevo, bez roditelja, bez roditeljske pomoći radili stvarali sami.
• 1:13:09
  SPEAKER_00: Ja sam nekako gledajući njih, usadili su to indirektno u mene i sestru nam nikada nisu morali govoriti da radimo, mi smo jednostavno to osjećali kao normalno.
• 1:13:19
  SPEAKER_00: Tako da ja vjerujem da sam kroz ovaj svoj neki rad i trudi sve ovo što su moja djeca gledala kad mislim kaže, to ostaviti komputer, aj samo malo se sa mnom poigraje.
• 1:13:30
  SPEAKER_00: Vjerojatno da sam prenijela na njih, da će sutra i oni biti vrijedni i radišni ljudi jer to je na kraju ono što svi cijenimo i da budu sretni, da budu ne moraju možda raditi kao mi da pola budu odgovorni, radišni i vrijedni.
• 1:13:48
  SPEAKER_00: Danas je jako teško naći vrijednog radnika.
• 1:13:50
  SPEAKER_00: Ja vidim koliko je sada i u našem poslu većinom moram priznati da su vrijedni radnici koji dolazi iz manjih sredina, kao što su na primjer ne znam, Tuzla, Graćan, Visoko breza, ne znam, ni mostar kakav, nego i Sarajeva.
• 1:14:06
  SPEAKER_00: I Sarajeva su onako ljudi, barem ja koje sam imala priliku da upoznam radeći ovaj posao i u turizmu i u hotelijstvu, poprilišnost su nam sarajili onako bile vrijedne.
• 1:14:18
  SPEAKER_00: Ja sam sarajka, ja volim svoj grad najviše na svijetu i nema ljepšeg grada, ali poprilišno su sarajili onako sklone tome da ispijaju kafe, da kritikuju druge, gledaju drugi, a nisu baš radišni.
• 1:14:31
  SPEAKER_00: I nisu baš poletni.
• 1:14:32
  SPEAKER_00: I najvrjedniji su ljudi bili koji nisu zapravo isarali.
• 1:14:36
  SPEAKER_00: I dan danas su to najvrijedniji ljudi barem u mom poslu evo sada ne mora biti pravilo.
• 1:14:42
  SPEAKER_00: Može biti izuzetak, naravno, ali u velikoj većini da.
• 1:14:45
  SPEAKER_00: Tako da sam i uvijek zaznao, nemojte samo biti ljen kao Saralije.
• 1:14:50
  SPEAKER_00: Ono on kažu, mama pa ti iz Sarali i nismo Sarali, ali nemojte biti ljen kao Saralije.
• 1:14:56
  SPEAKER_01: Imamo mi to nešto posebno u sebi.
• 1:14:59
  SPEAKER_01: Možda nekad malo mislimo više o osobi nego o drugima pa i to utječe na to zato što smo iz Sarajeva.
• 1:15:06
  SPEAKER_01: Ajda, jesu se kad vratila u Australiju?
• 1:15:10
  SPEAKER_00: Nažalost, ne.
• 1:15:11
  SPEAKER_00: Mama nas je tada odvojila od Australije, ukrala nas, odvela nas u Sarajvo i mi smo nekako svake godine danas ćemo, sutra ćemo ove godine idući.
• 1:15:21
  SPEAKER_00: Australija ima kontra i vremenska zona, jel tamo kada je ljeto, ovdje zima i obratno.
• 1:15:27
  SPEAKER_00: I nekako svaki put kad ovdje dođe ljeto i ti neki dugi da kažem, godišnji odmor.
• 1:15:33
  SPEAKER_00: Mi ne želimo da idemo u Australiju jer je tamo zima i obratno, međutim, rekla sam svojoj djeci pošto smo mi državani u Australiji, imamo australjsko državljanstvo i pas, djeca su stekla samim rođenjem.
• 1:15:46
  SPEAKER_00: Rekla sam bi mora tobić svoju zemlju, barem da ju poznate, svoju drugu domovinu.
• 1:15:51
  SPEAKER_00: Tako da se već godinama sekanima, čekali smo da i djeca malo narastu i ipak je to dug jedan put ono što se kaže na kraj svijeta odlazimo.
• 1:16:01
  SPEAKER_00: Potreba vam je 24 sata da stignete tamo ako ne i duže sa presjedanjem.
• 1:16:06
  SPEAKER_00: I evo sad su napokon već veliki da su ih svjesni da mogu sve to razumiju.
• 1:16:12
  SPEAKER_00: Ali često se zada i sa mnom nemojna svati Australiju.
• 1:16:15
  SPEAKER_00: Tamo nas sve može pojesti.
• 1:16:16
  SPEAKER_00: Imate one paukove oblike, ima to onih guštere velike zmije, Kengure koala tako se šalimo.
• 1:16:25
  SPEAKER_00: Ali mislim da će to biti nekada u naredni godina dana da će ih napokon odvesti da vide svoju drugu domovinu.
• 1:16:32
  SPEAKER_01: Daleko od 2009 sam putovala i uzelo je 48 sati naravno sa presjedanjem u istambulu.
• 1:16:39
  SPEAKER_01: Ja mislim da sam tad čak rezervisala hotel preko Relaks tursa u Istanbulu ako se ako se dobro sjećam.
• 1:16:47
  SPEAKER_01: Ali kad se sjediš svog života u to doba iako si bila djevojčica.
• 1:16:52
  SPEAKER_01: Šta to misliš da si ponijela iz Australije za taj kratak period da ti je pomoglo u Bosni i Hercegovini i u tvoj međunarodnoj karijeri prezentiranja turizma i hoteljerstva.
• 1:17:04
  SPEAKER_00: Pa ja sam bila djevojčica, vratila sam se kada sam otprilike napila nekih 15 godina.
• 1:17:11
  SPEAKER_00: Ali ja mislim da je ono što me tada oblikovalo kao djevojčicu, kada se kako sam negdje nedavno čita, oblikujemo se upravo tako do svoje neke dvanaest i trinaest godine i kao osoba i kao persona.
• 1:17:25
  SPEAKER_00: Ali u svakom slučaju djevojice se pogotovo onako malo ranije sazrijevaju, tako da mislim da sam ponijela tu svoj neku red, disciplinu, tu svoju neku urednost.
• 1:17:35
  SPEAKER_00: Mene često kaže, ti si košvaba mora biti sve po presu.
• 1:17:39
  SPEAKER_00: Ja ako sam rekla sada u dva sata, evo vama ako sam rekla u četiri trideset.
• 1:17:44
  SPEAKER_00: To ne može biti u četiri trideset pet ovaj razgovor ili u četiri četrdeset može samo da se meni nešto desi, da sam imala neki udes da nešto je bilo što je van moje moći nešto što me spriječilo.
• 1:17:57
  SPEAKER_00: Ako sam ja vama brita rekla da se mi danas u četiri trideset i potvrdila i rečeno da mora biti tako.
• 1:18:05
  SPEAKER_00: Ja ne mogu da shvatim da ljudi recimo, ili ću na vrijeme otkazati naravno.
• 1:18:10
  SPEAKER_00: Ali ne mogu da recimo, pojim da se netko samo ne pojavi na sastanak.
• 1:18:16
  SPEAKER_00: Recimo, dešava nam se da se netko zakaže za intervju za posao, za recepcionera, dogovorimo sve, dogovorimo sastanak u dva i on se prost ne javi, a ne pojavi se.
• 1:18:29
  SPEAKER_00: Im telefon, nazovite kažete nešto iskrslo, desilo se, bio je sudar, nije važna.
• 1:18:35
  SPEAKER_00: Razbolio sam se, ja neću doći, nemojte me čekati.
• 1:18:37
  SPEAKER_00: Tu je u BIH čini mi se postalo normalno da se vi prostorite, da vi prostu zakasnite, da ne cijenite tuđe vrijeme.
• 1:18:47
  SPEAKER_00: I mislim da je tu recimo meni bio taj jedan značajan period u Australiji gdje sam naučila tačnost za tačnost, za sistem, za neki rad Sjećam se u Australiji, recimo, oni nas nisu kažnjavali nekim lošim ocjenama ako smo imali neki problem u ponašanju, ako smo imali neko neprimjereno vladanje.
• 1:19:10
  SPEAKER_00: Ja sam jednom, bila sam prišla onako živo dijete, onako, volila sam se kao djevojčica i patući.
• 1:19:16
  SPEAKER_00: Bila sam živahna, branila sam mlađu sestru, nisam dala na sebe.
• 1:19:21
  SPEAKER_00: Bila sam onako malo krupnija od druge djece u tom periodu.
• 1:19:24
  SPEAKER_00: I sjećam se jedna djevojčica i mene iz čista mira pogodila uglavu jabukom.
• 1:19:28
  SPEAKER_00: I sad iz velike daljine, jabuka vas kad udari u glavu, to je kao kamen.
• 1:19:33
  SPEAKER_00: Meni je glava bila doslovno krvava, ja sam ne znam, imala čvrgu i ja nisam tu marla, ja sam nju uhvatila za kraj, digla je uz tu učioncu gdje je bila nastava.
• 1:19:45
  SPEAKER_00: Ja sam nju nešto kao malo počela da onako davim, da se branim što mi je to onako iz revolta, i dobila sam to se stvari zove detention.
• 1:19:55
  SPEAKER_00: A sad pazite kako odgajao djecu.
• 1:19:57
  SPEAKER_00: Ne dati jedinicu, ne pošaljete kući nego ti da pred svom djecom da sutra čistiš smeće i dvorište da uzmeješ veliku vreću smeća i da cijeli dan ne da te kući vrati pa da ti odmaraš ući i da se relaksiraš kao zabrana dolaska, ne.
• 1:20:16
  SPEAKER_00: Nego da radiš neki rad koji će biti društveno koristan.
• 1:20:20
  SPEAKER_00: Smeća ide, narome čisti cijeli dan po suncu od ujutro koko traje, dok su drugi meni maš už časa, oni finno lijepo na času na druženju i ja kupi smeće.
• 1:20:33
  SPEAKER_00: Ne hoće da vam kažem, tu je taj neki sistem, ali sve uz osmije.
• 1:20:37
  SPEAKER_00: Učiteljca vas ne ruži, ne govori vam ništa ružno, ne govori vam ništa pogrno, ne omalovažava vas kao osobu, ali vam da smeće da čistite i da fino sve poradite da vas svi gledaju.
• 1:20:50
  SPEAKER_00: Tako da meni kao djevojčci je tu ostalo u sjećanju i to je nešto što zaista cijenim taj neki sistem, rad, red i nekako mislim da se i naši ljudi koji odu u dijasporu, evo i vi sami ste rekli, jako lijepo uklope uređen sistem.
• 1:21:07
  SPEAKER_00: Pa tamo kada odu u jednu Njemačku, kada odu u jednu Austriju, jednu Australiju Ameriku, nemaju problema sa uređenim sistemom.
• 1:21:14
  SPEAKER_00: Zašto?
• 1:21:15
  SPEAKER_00: Jer vi psihološki bolje funkcionirete u sistemu koji je uređen, jer znate šta se od vas očekuje.
• 1:21:23
  SPEAKER_00: Nego u sistemu koji je raspušten pa se vama daje zapravo da sami određujete.
• 1:21:28
  SPEAKER_00: To je mnogo stresnije za čovjeka.
• 1:21:30
  SPEAKER_00: Iako namente vi možete da procijenite ovo mene lakše ne traži se ovdje od mene ništa.
• 1:21:36
  SPEAKER_00: To je mnogo stresnije, nego kad dođete uređen sistem gdje se tačno zna šta može, šta ne može, pa onda znaju da u jednoj Austriji ne smiju parkirati auto na trotar, a kod nas, kao da su nalivati u traktoru stanu na sred ulice i ostave auto ovaj dva, tri, četiri sata, to ne smije u Njemačkoj, nikad ih nećete vidjeti da urade u Njemačkoj, u Austriji, Americi itede neki sistemi koji ja vjerujem da svaki čovjek, iako u početku možda na početku pruža otpor tom sistemu i ne želi, otporno pruža.
• 1:22:09
  SPEAKER_00: Na kraju kad se uklopi u sistem mnogo bolje i funkcionira nego u neuređenom sistemu.
• 1:22:16
  SPEAKER_01: Slažem se sa svim tim.
• 1:22:17
  SPEAKER_01: Interesantno je koliko zapravo ako poredimo našu dijasporu, kad su vani i kad se vrate i posjete našu zemlju, zapravo isti ljudi se vrlo lako prilagoju i sistemu i ne sistemu.
• 1:22:33
  SPEAKER_01: Što je interesantno.
• 1:22:34
  SPEAKER_01: Još jedno od pitanja vezano za dijasporu je, a što svi mi konkretno ti ako si bila mlada, iz domovine ponesemo vani kao nešto što je pozitivno.
• 1:22:46
  SPEAKER_00: Iz domovine, pa ja gdje god idem, ja o svojoj domovini pričam najljepše što mogu.
• 1:22:52
  SPEAKER_00: Bilo gdje evo jako puno putujem, sticajem okolnosti i kroz svoj posao i sa relaks turšom i sa turističkom agencijom i sa putovanjima nekim privatnim i poslovnim.
• 1:23:03
  SPEAKER_00: I gdje god dođem, isključivo pričam samo afirmativnost svojoj zemlji, ja mogu sad ovako interno, ne znam, sa vama, sa svojim prijateljima, naravno, navesti sve neke nedostatke, ali mi nedostatke svi imamo.
• 1:23:16
  SPEAKER_00: Svaka zemlja ima nedostatke, međutim, druge zemlje ne pričaju o tome javno, ne govore to političari punih usta, da je negdje madla, da su negdje smogovi, da negdje imaju probleme, da se negdje svađaju političari, nego mudro o tomeš ute, pogotovo u sezoni.
• 1:23:32
  SPEAKER_00: A nekako čini mi se da se naši nerijetko utrkuju da što više negativnih stvari izbace, jel da kažem u eter, što je potpuno pogrešno i škodi svima nama.
• 1:23:44
  SPEAKER_00: Tako da se ja trudim da bilo gdje da putujem absolutno ne pričam, niti o ratu, ni o tom nekom periodu.
• 1:23:51
  SPEAKER_00: Pričam samo o nekim lijepim stvarima o koncertima, o turizmu, našim rijekama, planinama, jezerima, našim ljepotama, svim onim našom uslužnošću koja je nadaleko poznata našoj gastronomiji, našim cijenama koje su jeli za turste više nego prihvatljive.
• 1:24:09
  SPEAKER_00: I kažem e, samo ta neka reklama od usta do usta, što bi se reklo maut to maut, nismo ni svjesni koliko puno znači i koliko svako od nas može na taj način da promovši našu domovinu.
• 1:24:23
  SPEAKER_01: Kad kao turistički radnik vani trebaš odabrati ili jednu uslugu ili jedno mjesto iz Bosne i Hercegovine kao najbolje i najdražije šta bi odabrala?
• 1:24:33
  SPEAKER_00: Moje sad je vrodno uvijek nezaobilazno.
• 1:24:36
  SPEAKER_00: Trebević koji je za deset minuta ste novotvorenom žičarom, obnovljenom na trebeviću.
• 1:24:44
  SPEAKER_00: Dakle, možete u sat vremena da pojedete čape na baš čši i da se za deset minuta pojavite na olimpijskoj planini, što zaista ne može se puno metropola pohvaliti da imaju olimpijsku planinu.
• 1:24:58
  SPEAKER_00: Doslovno u srcu grada deset minuta od samog Sarajeva.
• 1:25:02
  SPEAKER_00: I onda je uvijek nekako u Sarajevo.
• 1:25:04
  SPEAKER_00: Moj rodni grad ne zaobilazanim ostar koji zaista onako lijep gdje najčešće kombinuju naši turisti Sarajevom samo starom.
• 1:25:14
  SPEAKER_00: Također, jako volim i Benjeluku.
• 1:25:16
  SPEAKER_00: Benjukka mi je prekrasna onako možda drugi, treći najdrži grad nakon Sarajeva, jajce i travnik sa svim svojim ljepotama.
• 1:25:28
  SPEAKER_00: Većinom turisti kada dođu vole ono što nemaju u svojim zemljama, pa cijene to neko malo gazdinstvo gdje mogu otići, pa probati domaću pitu, pa ući neku porodicu, vidjeti kako ta porodica živi, pa ne znam, otići lukomir, pa prošetati se on tom nekom netaknutom prirodom.
• 1:25:44
  SPEAKER_00: Jer oni su se zaista nagali svih tih nekih prelijep izdanja, zgrada, luksuznih onos krajera.
• 1:25:52
  SPEAKER_00: To njima nije baš toliko interesantno kao upravo ova autentičnost Bosne i Hercegovine i ova neka netaknuta priroda i ova neki adventure turizam koji zapravo oni ovži.
• 1:26:04
  SPEAKER_00: Tako da eto to je ono što ja potenciram i mislim što svi mi trebamo da promoršemo kada spominjemo svoju zemlju u inostranstvu.
• 1:26:15
  SPEAKER_01: Postavit ću ti još jedno pitanje kao nekome koji je živio između dva svijeta i koji proširio svoje vidike zahvaljujući i poslu i karijere kojom se bavila, i poslu koju trenutno radiš.
• 1:26:28
  SPEAKER_01: Možda da kažeš neku vrstu poruke mladima u Bosni Hercegovini koji žele otići i mladima u dijaspori koji bi se voljati.
• 1:26:38
  SPEAKER_00: Pa svi oni koji žele otići, neka odu i neka probaju.
• 1:26:42
  SPEAKER_00: Ja uvijek kažem, moja parola je da ćete uvijek prije žaliti za nečim što niste uradili, nego za nečim što ste odradili.
• 1:26:51
  SPEAKER_00: Tako da neka probaju.
• 1:26:53
  SPEAKER_00: Svi mi mislimo da je tamo negdje život ljepši, bajni i sjajni.
• 1:26:57
  SPEAKER_00: Međutim, vi kada dođete, vidite da svaka zemlja ima svoje neke mane probleme, poteškoće i kad vi to nekako sve oduzmete i saberite da je Bna zaista jedna slatka zemnica gdje vi za dva sata možete da se nađete na moru za pola sata na planini, gdje vi možete u toku dana da dogovorite kafu koja zlata vrijedi sa svojim prijateljima.
• 1:27:19
  SPEAKER_00: Vi na zapadu, ja sam živela u Australiji, morate po dva, tri, četiri pet ili više dana unaprijed da se dogovorite sa svojim prijateljima samo da odete na običnu kafu.
• 1:27:28
  SPEAKER_00: To je bogatstvo koje mi u BIH imamo, koje nam se noce ne može platiti, gdje ja vas sad rita pozovem i kažem vidimo se za pola sata na kaf, vidimo se, mi smo tu.
• 1:27:39
  SPEAKER_00: I tu je neki naš kult koji mi gajimo i održavamo i koji jednostavno ne možete baš tako lako pronaći negdje drugo i što u nekom momentu počne svim tim našim ljudima u dijaspori i našem tom narodu koji živi vani da smije taj da fali.
• 1:27:54
  SPEAKER_00: I na kraju se u nekim da kažem, poznim godinama ionako počnu upravo vraćati u svoj.
• 1:28:00
  SPEAKER_00: domovinu jer im to sve nedostaje.
• 1:28:03
  SPEAKER_00: Ali da zaporuka za mlade, da ukoliko imaju neku lijepu ideju, ukoliko osjeća ono što smo pričali na početku intervjua kako je nastao hotel pino i taj neki god feeling, imate neku ideju, imate viziju.
• 1:28:17
  SPEAKER_00: Ne čekajte savršen moment da će vam se nešto desti.
• 1:28:20
  SPEAKER_00: Jer uvijek ima nešto što vam sprječava taj savršen moment.
• 1:28:24
  SPEAKER_00: I ako budete čekali, evo vaši momci, rekli ste mladi su ili sutra moj, pa da čekam da se i oženim, i nađem stan, i ne znam, sve pa ću početi, i da imam posao, neće se nikada složiti da imaju sve.
• 1:28:38
  SPEAKER_00: Nego vi, ako imate dobru ideju, dobar neki trenutak, osjećate da imate neki biznis koji bi mogao da raditi.
• 1:28:45
  SPEAKER_00: Pa krenite.
• 1:28:46
  SPEAKER_00: A onda će se on lagano odvijati u sve to što vi radite i kroz vaš život će se otvarati novi prilike jer ako budete čekali savršen trenutak za nešto, savršen trenutak nikada neće doći, jer on je sada.
• 1:29:00
  SPEAKER_01: A ida ja sam zaista živela.
• 1:29:02
  SPEAKER_01: Hvala ti za iskren, realan razgovor i dijeljenje tvojih vizija, tvog mišljenja i tvojih stavova u podcastu, realno.
• 1:29:11
  SPEAKER_00: Ja sam zapravo evo ono ako mogu da kažem sve što ste me pitali od srca rekla, ni za jedno od ovih pitanja evo i vi znate, sami se nismo pripremali, nismo unaprijed govorili.
• 1:29:25
  SPEAKER_00: Ja zaista volim da osjetim i da svi oni koji nas budu gledali i slušali osjetite da je ovo zaista i srca i da sve što sam rekla, da me niko pogrešno ne shvati za neku močencu ili kritiku, ili pohvalu, da je sve to zaista ono što se kaže, iz čistog srca i iz najljepše namjere, iz najljepše najveće želje i ljubavi prema našoj domovini, prema svemu ovome što ostavljamo na kraj krajeva i svojoj dci.
• 1:29:52
  SPEAKER_00: Ja sam prva koja evo, tu sam ostala.
• 1:29:54
  SPEAKER_00: Imam sada priliku da odem živjeti negdje drugo.
• 1:29:58
  SPEAKER_00: Međutim, svaki dan se čovjek preispituje da li će sutra moja djeca mene pitati mama zašto se nas ostavila ovdje ili zašto nas nisi odvela u Australiju ili negdje drugu.
• 1:30:09
  SPEAKER_00: Da li će mi nekada sutra za pet ili deset ili petnaest godina postaviti to pitanje.
• 1:30:14
  SPEAKER_00: Ja sam odgovorna da procijenim kakva će to pitanje biti i kakva će njihova budućnost da bude, ali ja i dalje zaista čvrsto vjerujem da naša Bosna ima puno potencijala, mnogo više nego sada što vidimo i da uz malo te neke pažnje i tog malo uređenog sistema i malo više ljubavi i predavnosti svemu tome možemo da budemo jedna lijepa uređena zemlja.
• 1:30:40
  SPEAKER_00: Vrlo često poredimno sa Slovenijom.
• 1:30:42
  SPEAKER_00: Kada ovim prošitamo ljubljanom, kažem, pa evo ta ljubljana pa ona nije ništa ljepša od sarava.
• 1:30:47
  SPEAKER_00: Pa je ova rijeka ljubljanca, to ništa posebno ne izgleda.
• 1:30:51
  SPEAKER_00: Zašto naša miljada ne može biti ovako uređena?
• 1:30:54
  SPEAKER_00: Zašto ne može korto biti sređeno?
• 1:30:56
  SPEAKER_00: Zašto obala ne može imati okolo šetnice, kafiće, restorane, zelene površine.
• 1:31:02
  SPEAKER_00: Zašto naša skenderija evo i dan danas mora da se obrušava, da se bojimo da naša djeca uđu tu i košarku?
• 1:31:09
  SPEAKER_00: Zar to ne može biti jedna prelijepa arena koju ćete dati neku investitoru koji će tu napraviti i arenu.
• 1:31:15
  SPEAKER_00: No zorite kako želite.
• 1:31:17
  SPEAKER_00: Napravit će i arenu, napraviti će jedan kongresne sale, pa i hotel što da ne, pa parkove, staze pa.
• 1:31:26
  SPEAKER_00: Eto, tu je nešto gdje mi imamo zaista puno potencijala da neka ako ne gledamo sujetno, a to je naše.
• 1:31:32
  SPEAKER_00: Pa želi netko da uzme pod koncesiju aerodrom, pa neka uzme ako će to biti bolje, ako će to biti ljepše.
• 1:31:39
  SPEAKER_00: Da li je tu Amerika pet i deseti investitor?
• 1:31:43
  SPEAKER_00: Nije važno, ali ako će to biti za dobrobit svih nas, ja mislim da malo manje trebamo da imamo tu sujetu i tih nekih lčnih interesa i da gledamo onako široko da proširimo svoje vidike i da bi naša Bosna i Hercegovina mogla biti još bolja, prosperitetnija i sretnija zemlja za sve nas.
• 1:32:04
  SPEAKER_00: Hvala vam puno i evo ja se iskreno nadam da smo baš onako razgovarali kao dvije prijatelce uz tu vašu, jel to bosanska kafa, vispa teva da su zaista vaši ovi naši slušavaci osjetili da ovdje ništa nije bilo spremljeno i da je sve onako od srca iz duše iz najbolje namjere.
• 1:32:22
  SPEAKER_00: I opet ponavljam, da nismo nešto pogrešno rekli, da nas pogrešno ne shvate, ali ja sam takva osoba, mene što je na umu, to je na drumu.
• 1:32:30
  SPEAKER_00: Ja kažem što mislim.
• 1:32:32
  SPEAKER_00: Pa sada eto nadam se da je ovaj intervju bio koristan, da je bio interesantan i da nas nisu prebacili u prvoj minuti.
• 1:32:40
  SPEAKER_00: Pozdravljam sve vas i pozdravljam sve one koji su nas slušali.