Latest / Realno sa Dritom Haziraj / #006 - Sukrija Dzidziovic: Bosna i Amerika - Izmedju onoga sto smo bili i onoga sto smo postali

Transcript

#006 - Sukrija Dzidziovic: Bosna i Amerika - Izmedju onoga sto smo bili i onoga sto smo postali · Realno sa Dritom Haziraj

• 0:04
  SPEAKER_00: Dobro, došli u realno s kritom hazira.
• 0:08
  SPEAKER_00: Ovu epizodu vam donosi Citi Fresh Market.
• 0:11
  SPEAKER_00: skriveni dragujući klavu za autentične europske i mediteranske proizvode.
• 0:16
  SPEAKER_00: Ako ste sa područja Balkana.
• 0:18
  SPEAKER_00: Ovo je mjesto gdje dolazite kad poželite hranu koja ima okus doma.
• 0:23
  SPEAKER_00: Ali ako niste, onda ste upravo otkrili novo mjesto.
• 0:27
  SPEAKER_00: U Citi Fresh Marketu svakodnevno vas čekaju svježa topla jela, krskovi zlatni burici direktno iz preći, sočniče napis roštilja i domaća jela spremna za jelo odmah.
• 0:38
  SPEAKER_00: To je ona hrana čiji miris osjetite čim uđete i ne preskajać prekaru.
• 0:43
  SPEAKER_00: Sve se prvi svježe dnevno, bogato je okusima i pripremljeno od kvalitetnih, autentičnih sastojaka.
• 0:50
  SPEAKER_00: Uključujući uvoznu europsku vrhunsku belgijsku čokoladu koju zaista osjetite u svakom zalogaju od svježih preciva do bogatih tradicionalnih poslastica.
• 1:02
  SPEAKER_00: City fresh market je mjesto gdje dođete po jednostavno, a izađete sa pet ili više.
• 1:08
  SPEAKER_00: Siti fresh market dođete gladni, otiđite sretni i uvijek se vraćajte po jač.
• 1:20
  SPEAKER_00: Sponzor ove epizode i hotel Behamar.
• 1:22
  SPEAKER_00: Bisar smješten u srcu goražda i srednjoposanskog kantona.
• 1:26
  SPEAKER_00: Ovo je mjesto gdje je luksus susreće prirodno ljepotu.
• 1:30
  SPEAKER_00: Smještena sam na mojej obali rijeke Dine.
• 1:33
  SPEAKER_00: Hotel Behamar očaran svojom elegancijom i harmoničnom povezanošću s okolinom.
• 1:38
  SPEAKER_00: okružen je stoletnim čarima grada goražda.
• 1:44
  SPEAKER_00: Doživite savršen svoj prirode luksuza i vrhunske gastronomije.
• 1:49
  SPEAKER_00: Posjetite hotel Behamar mjesto gdje svaki trenutak postaje nezavoravno iskustvo.
• 2:00
  SPEAKER_00: Danas razgovaramo sa čovjekom čiji život nestaje u jednu priču niti u jedno mjesto kroz godine rada iskustva i života od sameva do Sjedinjenih Američkih Dava ostao je glas koji povezuje ljude i priče i identitete.
• 2:18
  SPEAKER_00: Njegovo je čuva naše kolektivno sjećanje.
• 2:22
  SPEAKER_00: Moj gost je fotograf, novinar, urednik i hroničar jednog vremena šukrija đević.
• 2:29
  SPEAKER_00: Šukri, hvala ti na govanju u podcastu realno.
• 2:35
  SPEAKER_01: Hvala ladica.
• 2:36
  SPEAKER_01: Zadovoljstvo mi biti zaista u mediju koji gledaju pogotovo u Americi gdje sam toliko proveo i obišao, tako da drago mi da se opet vidimo.
• 2:51
  SPEAKER_00: Ajmo ajmo predstaviti gledateljima ovo zbog čega mi pričamo o podcastu koji ja pokušam, kao što se ti nekad radio, povezati ljude iz dijaspore.
• 3:03
  SPEAKER_00: Samo onako kratko, ti se trenutno u Sarajevu, živio si u New Yor i St.
• 3:08
  SPEAKER_00: Louis.
• 3:09
  SPEAKER_00: To mi potvrdi i onda ćemo od početka svojom pričom.
• 3:17
  SPEAKER_01: Ne znam gdje više nisam živio.
• 3:19
  SPEAKER_01: Promijenio sam u životu 27 adresa na koje nisam ja odlučivao, nego ponaj sve više.
• 3:26
  SPEAKER_01: Prema tome, da, između ostalog i New York pa poslije toga što se Amerike tiče e sad da predstavimo što našim slušateljima i gledateljima jer se gledamo na YouTube.
• 3:48
  SPEAKER_00: U onim 70-80 na prostoru.
• 3:56
  SPEAKER_01: I to je sad jedno vrlo sa ove distance i zagorjetno pitanje.
• 4:02
  SPEAKER_01: Kad kaže čovjek odrastao, ja u stvari nisam ni odrastao.
• 4:07
  SPEAKER_01: Zašto?
• 4:07
  SPEAKER_01: Zato što sam sa trinaest godina otišao u srednju vojnu školu što tu nema odrastanja, tu je bila ona proruska projuugoslovenska disciplina u vojnoj školi kada si to trinaest godišnjak ustaju u pet sati i pristupio svim ostalim aktivnostima srednje vojne škole od iskulture pa do povečerja i to više nije odrastanje.
• 4:30
  SPEAKER_01: To je ono što kažu pucanje pušima, dok ne sazreviš do 18.
• 4:37
  SPEAKER_01: devetnaest kada postaješ aktivno vojno lice pa dobivaš službu itede to su te 70.
• 4:44
  SPEAKER_01: godine i to je mene što kažu snašlo.
• 4:48
  SPEAKER_01: I naravno bilo je zadovoljstvo i čast u to vrijeme, taka su vremena bila biti vas dugoplovac, ja sam bio u avijaciji i biti vas dugoplovac i raditi u jednoj vas dugoplovnoj jedinici.
• 5:02
  SPEAKER_01: To bi bilo 70.
• 5:04
  SPEAKER_01: 80 mi vode na službu u Beogradu, Batajnice radio kao staršina i svoje vojnike, odnosno jednu malu ekipu vojnika u avijaciji, to nisu velike jedinice, to je četiri pet deset vojnika koji opsužuju avione i raketne sisteme.
• 5:25
  SPEAKER_00: I onda se selim dobijam prekomadu za Sarajevo dvije godine otprilike kad 89 da se vraćamo u Sarajevo gdje sam uslovno rečeno raso što se odlučilo za vojnu školu, šta te u to doba privlačilo?
• 5:45
  SPEAKER_01: Teško je da dijete od 13 pol godina može da kažu da je nešto odlučio.
• 5:50
  SPEAKER_01: Odlučio je otac koji je inače bio građansko lice u službi Joslovenske narodne armije u to vrijeme, u inženjeriji i na izgradnji puteva.
• 6:01
  SPEAKER_01: I on je naravno psao me i odveo me na kapiju i onda su me rošišali, o kupali obuklju uniformu.
• 6:08
  SPEAKER_01: I to je to.
• 6:09
  SPEAKER_01: A onda vidi čovjek sa čime se suočava.
• 6:11
  SPEAKER_01: To je bila ustvari elektronika iz oblasti elektronike.
• 6:18
  SPEAKER_01: Zanje sa vrlo osobnim znanjem i obukom, pripremanjem za ono što će kasnije slijediti.
• 6:26
  SPEAKER_01: Mislim na pješadijsku obuku, mislim na bunkere, na mine, na pušku na ovo nešto iako se mi aktivno vojno lica, ali kad su u avijaciji, to znanje nije neko znanje, ti prejeđeš ono kolegovno prejeđeš preko nekog predmeta, ali ne sa nekim ozbiljnim znanjem da ti možeš rukovoditi i komandovati u oružanoj borbi.
• 6:51
  SPEAKER_01: Što se i odrazilo kasnije kad je počeo radio, sam ja točao praktično među prvima tada je bio štap teritorijalne obrane gdje sam se prijavio kao aktivno vojno lice, a mu staf Ajerelahović, Stalijan koji je bio komandant tada u tom snirku bosanske armije nije ni bila, Bosanska armija nije teoriana obrana.
• 7:13
  SPEAKER_01: Zbog toga što moje znanje nije adekvatno za te uslove ovaj raspoređuje, odnosno naređuje mi da formiram informativnu službu teritorijalne obrane i tu počinje u stvari moj novinarski život.
• 7:30
  SPEAKER_00: Pa prije nego što krenemo u tom smjeru, još samo jedno pitanje vezano za vojnu školu.
• 7:37
  SPEAKER_00: Čemu te vojna škola nauči?
• 7:39
  SPEAKER_00: Šta si ponio kao dobro ili loše obzirom da se to prolazi od svoje trinaesti.
• 7:46
  SPEAKER_01: Z to znaju svi pogotovo neka generacija oko mojih godina.
• 7:52
  SPEAKER_01: Vojna, vas duplovna škola, vojna škola nije me naučila ništa loše.
• 7:58
  SPEAKER_01: Zahval sam vojnoj školi što me naučila samo disciplinu.
• 8:02
  SPEAKER_01: Radu, redu, odgovornosti i patriotizmu jer ti onom samom zakletom kojom daješ, određuješ sebe da ćeš braniti narod i svoju otačbu što je meni bosno.
• 8:20
  SPEAKER_01: A učila me dosta, dosta dobro.
• 8:22
  SPEAKER_01: Znači, samo disciplina što kažu i radne navike u svakom slučaju od toga da znam sam sebi saštiti dugme i zaštitupati čarape do pranja suđa kupata i ostalog pa do elektronike.
• 8:39
  SPEAKER_01: Znači, jedna jednostavno stvara jednu kompletnu lčnost koja je pozitivna u svakom društvenom aspektu djelovanja.
• 8:48
  SPEAKER_01: Šta me nije naučila i što mi je uslovno rečeno bila mana kada je počeo i završio rat i u daljem mom snalaženju u svijetu bez leđa jednog organizovanog kolektiva, odnosno kada država vodi računa o tebi, poslije rata se okreće sve da država i nit ne vodi računa o tebi u smislu da se snađeš.
• 9:17
  SPEAKER_01: Ja stvarno nisam naučio kupiti, prodati, preprodat, ukras, slagat, prevrnuti, zavrnuti.
• 9:24
  SPEAKER_01: Ja stvarno to nisam nikada naučio i zato na neki način to se odrazilo u Americi.
• 9:28
  SPEAKER_01: U Americi se moraš snaći.
• 9:31
  SPEAKER_01: U tom kontekstu da se ja snađem da je jednostavno nešto.
• 9:36
  SPEAKER_01: Nisam ništa znao, jednostavno znao sam samo otiče pošteno i raditi, odvati i kad zavši rado vrijeme predati raport da sam ja to što se trebalo uradio i to je to.
• 9:48
  SPEAKER_00: 92.
• 9:50
  SPEAKER_00: U teritorijalnoj odbrani provedeni polako kroz to vrijeme.
• 9:58
  SPEAKER_01: Pojavio se prvo jedan problem.
• 10:00
  SPEAKER_01: Još se ovdje zakuhavalo.
• 10:02
  SPEAKER_01: Dolazi.
• 10:03
  SPEAKER_01: 92 u Hrvatskoj se dešava što se dešava.
• 10:06
  SPEAKER_01: Mi to gledamo to tamo daleko, pa se to sve postaje to tamo daleko, postaje sve bliže do jednog dana dok se.
• 10:14
  SPEAKER_01: Pošto ja bio tadačelnik u Domu armije, Doma Arije u vazoplodi Dom armije u Krailovcu, moj posao je bio kulturno zabavni život.
• 10:25
  SPEAKER_01: Međutim, pošto je Railovac i vojni aerodrugdje sljedeću helikopteri i manji avioni, počeli su da sljedeću vojni helikopteri sa ranjenim četnicima, duko malo mogu reći, koji su ranjeni u sukobu Hrvatskoj.
• 10:43
  SPEAKER_01: Dolaze tu, ali dolaze sa kokardama na glavi.
• 10:46
  SPEAKER_01: To je mene sada dođe četnikora iz čitanke, kokarda, duga kosa, brada, duga tamo vamo.
• 10:54
  SPEAKER_01: Meni daje signal s rećom.
• 10:56
  SPEAKER_01: Ja sam što kazu na neki način odrasta u Sarajevu i znam ljude, zna i brat mi je ovdje bio, koji je već bio, da kažem indirektno predrat, angažovan u Patriotskoj ligiji, kaže čovjek bježi.
• 11:10
  SPEAKER_01: I to se i dešava, ja napuštam u Slovensku narodnu armiju i dolazim u Sarajevu.
• 11:17
  SPEAKER_01: Međutim, pojavljuje se drugi problem.
• 11:18
  SPEAKER_01: Mi kao vojna lica nismo imali ničnu kartu nego smo imali vojnu legitimaciju.
• 11:23
  SPEAKER_01: I sada kada me sretnu na tim barikadama, ako me sretnu oni kažu evo ga musliman.
• 11:31
  SPEAKER_01: Ako me sretnu ovi, evo ga komunista, ne znam ni ja više šta sam.
• 11:37
  SPEAKER_01: To je to ponukalo da sami prvih dana čim se pojavila mogućnost, odnosno kad je predsjednik Alijebović pro glas ovom nekim objavio u medijima da se aktivna vojna lica jave u šta teritorijalne obrane.
• 11:54
  SPEAKER_01: Prvi sam bio tamo, zatekao sam tamo samo Talijana i DERU Harbini.
• 12:00
  SPEAKER_01: I onda dolazim kodalijana da me rasporedim.
• 12:04
  SPEAKER_01: Nešto normalno u jednoj takvoj situaciji.
• 12:09
  SPEAKER_01: Tu se našao slučajno ustvari upravo bio i sjedio kad sam ja došao tu Zdravko Gribo.
• 12:14
  SPEAKER_01: I oni su upravo razgovarali o formiranju informativne službe teritorijalne obrane.
• 12:20
  SPEAKER_01: Skraćeno se to zvalo isto informativna služba teritorijalne odbrane.
• 12:25
  SPEAKER_01: Šta ćemo tu ajmo okupiti novinar jer tada nije bila mobilizacija, bilo je dobrovoljno javljanje.
• 12:31
  SPEAKER_01: Ajmo okupiti sada novinar.
• 12:34
  SPEAKER_01: Ajmo sada tko će dobrovoljno doći među nas.
• 12:37
  SPEAKER_01: Dolaze imena koja su danas eminentna imena.
• 12:40
  SPEAKER_01: To dolazi na prvom mjestu Benjamin Butković, koji je sad danas urednik do televizije Sarajevom, pa dolazi umrla Edita Pejović, pa dolazi Edin Juriana Kukavica, jedin kukavica iz to novinar bio.
• 12:58
  SPEAKER_01: Pa dolaze radiporteri i osoblje da kameran dolazi i to dolazi Zlatan Hrenovica također i tu nas bude jedan desetak u toj informativnoj službi, gdje mi imamo dvostruku ulogu u Regionalnom štabu već počinju dejstva.
• 13:19
  SPEAKER_01: U Regionalni štab zbog tih dejstava koja već počinju napad na Sarajevu itede okuplja se mnoštvo ovih stranih novinara i našaj zadatak da ih usmjerimo na prave teme, da ih usmjerimo na prava mjesta, oni dolaze kod nas.
• 13:33
  SPEAKER_01: Ja pošto sam imao jako lijepo znanje u oblasti fotografije, jer to je bio moja ljubav i ustvari bila fotografija i dok sam bio vojno lice, sam to time se bavio.
• 13:46
  SPEAKER_01: Pravim fotolaboratoriju, otvaram i razvijam negative stranih novinara koji slikaju a nemaju abikalije da bi poslali svojim uredništvima u svijet i organiziram preskonferencije itede itede.
• 14:01
  SPEAKER_01: Znači to je tako počeo.
• 14:03
  SPEAKER_01: Sad govorim o 902 do proglašenja mobilizacije koje počinja tek tamo krajem 90 druga.
• 14:12
  SPEAKER_00: I sad, dotakalo se za fotografije.
• 14:17
  SPEAKER_00: Namjerno na početku nisam pitala o tome što je tvoja na neki način prva ljubav od čega smo se godinama svi na neki način opkoristili i čujem da ćemo još više sa novom knjigom koji pripremaš o stevi ćemo to za kasnije.
• 14:33
  SPEAKER_00: Ali zašto fotografija i šta ti ta fotografija znači u rad.
• 14:40
  SPEAKER_01: Zašto fotografija?
• 14:42
  SPEAKER_01: Fotografija je ustvari počela ranije i prije voje škole.
• 14:46
  SPEAKER_01: Ja sam imao tada u to vrijeme takozvani s mene osam se zvao taj rski neki mali aparati, čije neku malu vraću komoru kupila u stanu gdje sam radio fotografije i čuvao te negative srećom, te negative imam i dan danas još kad sam dijete bio.
• 15:03
  SPEAKER_01: Znači, tu je počela ta moja ljubav i strast i značila mi u ratu mnogo jer mi je čovjek sa aparatom sam bio koji je jednostavno trčeo po gradu pod opom.
• 15:21
  SPEAKER_01: Ali za razliku od stranih novinara i stranih fotoreportera i čak i domaćih reportera koji su bili poznatiji i poznati fotografi Sarajeva, ja sam pripadao Oružanim snagama već to je teritorijalno odbranu ja kasnije Armiji BIH pa sam imao i dozvolu napisanu na papiru da imam pristup i dozvolu slobode fotografiranja na samim prvim linijama.
• 15:52
  SPEAKER_01: Tu se razlikuje ta moja fotografija u ratu što sam ja skakao od bitke na žuči do bitke u ogošću, u prijetisu, pa Ženarze pa poslije ženaze po jedinicama slikajući borce, pa u to vrijeme su borci imali akreditacije sa fotografijom.
• 16:13
  SPEAKER_01: Znači to je trebalo u ratiti, fotografisati borce, policajce, napraviti fotografiju onu malu kao za ličnu kartu ali su nosile akreditacije.
• 16:22
  SPEAKER_01: I tako da sam dolazio u situaciju da danas fotografišem, naprimjer jedinicu vaste, pa onda članove predsjedništva za one prve pasoše.
• 16:31
  SPEAKER_01: Sjećam se i čak i Fiko Tandića kada sam fotograo.
• 16:36
  SPEAKER_01: On je bio u predsništvu na samom početku za njegov taj prvi bosanski pas.
• 16:42
  SPEAKER_01: Tako da što bi se rekao, svugdje bi bilo, ali ljudi često zaboravljaju da fotograf kad ima aparat ima juš.
• 16:54
  SPEAKER_01: On slika i ništa ne čuje.
• 16:56
  SPEAKER_01: To jeste i radost i tuga mogisanja sa fotoaparatom što sam svjedo svega od kasnije sam pripadao u glavnom štabu Generalnom štabu Armije beiha do onoga borca u rodu u biti na žuč.
• 17:17
  SPEAKER_01: Znači sve sam čuo, sve sam vidio, ne može nitko ništa reći, bilo je ovako onako da nas pišu i govore svašta, međutim mogu biti smatram se odgovornim i kompetentnim da zaista za svaki segment 92 devedeset peta u vrijeme agresije na BIH da sam živi svjedok je preživio jer svaka fotografija moja je mogla biti zadnja.
• 17:45
  SPEAKER_01: Svaki klik aparata ja sam očekivao da je to to.
• 17:49
  SPEAKER_01: I srećom je to ovaj kad kažem svevišni gospodar tu sudinu mi namjerno i hvala.
• 17:59
  SPEAKER_00: Što te vodilo da, aj tako kažem, dolaziš u opasnost.
• 18:04
  SPEAKER_00: Ja se sjećam tih godina, ja sam bila teineđer škola počela raditi.
• 18:10
  SPEAKER_00: Ja živim sam ti pol vremena od škole, treba pješačiti.
• 18:14
  SPEAKER_00: I razmišljajući o granatima i snajperima koji trebaju proći na manje dobro, mi pješamačimo do škole.
• 18:21
  SPEAKER_00: To je toliki apsurd.
• 18:22
  SPEAKER_00: Mi dođemo do škole zljičena i opštima opasnost i nas branite ponovo kući.
• 18:27
  SPEAKER_00: Znači, mi smo tri srta izloženi šetanjem od jedne lokacije do druge lokacije gdje se puca onaj tko ljudi.
• 18:36
  SPEAKER_00: Ne mogu sebi objasnit zašto sam to radila, zašto nisam prekina školu, zašto su me roditelji slali.
• 18:42
  SPEAKER_00: Ali šta tebe motiviše da se stavljaš u te, aj da tako kažem, vrlo, vrlo prve linije, najopasnija područja u Saraju to vrijeme?
• 18:56
  SPEAKER_01: Ja bi to razvjer neki bludilo.
• 18:58
  SPEAKER_01: Zaista.
• 18:59
  SPEAKER_01: Zna zašto ovaj Grita i cijenjeni gledaci ovoga.
• 19:04
  SPEAKER_01: Danas, ja sam tada bio otaj djece kad je isto išla u školu samo za razu te biša u medicinsku gore zato stanovima kod palme koženje u stadiona tu a išlo se pješke rana bijela je ona išla isto u tinežer.
• 19:20
  SPEAKER_01: I danas kada kiša, kažeš djetetu, bježi sinne kiše, snijige, sloni se ovako lako.
• 19:28
  SPEAKER_01: Ja se ne sjećam da sam djetetu rekao jednom, bježku pada i granatu.
• 19:34
  SPEAKER_01: Tako da, šta me vodilo?
• 19:36
  SPEAKER_01: Vodio me neki instinkt, voditi ta energija koja je zaista s one distance čudo, čudo tog otpora da pokažeš, da doprineseš.
• 19:50
  SPEAKER_01: Isto smo i ja i onaj koji utrčava vozila koja idu na liniju nema ni pračke, a kamu li puške ili što.
• 19:58
  SPEAKER_01: On je krenuo isto to opet usplno rečeno ludilo, tebe je tjala da oddeš u školu, pa valja proći pored kada se remašaliti tu u to vrijeme.
• 20:09
  SPEAKER_01: Pa valja proći marim dvore sa s Jureskog groblja samo šica.
• 20:13
  SPEAKER_01: Pa valja proći išlo se pored Velepekar gore kad se išlo preko željezničke stanice.
• 20:19
  SPEAKER_01: Pa sam kući išao, znači od ciglana sam išao kući jednog stadio da sam išao gore negre preko Velešića.
• 20:28
  SPEAKER_01: Jer sam moro da ubiđem kasam naš autitog gdje su još oni bili.
• 20:34
  SPEAKER_01: Šta me vodilo ludilo?
• 20:36
  SPEAKER_01: Jednostavno jedna ljubav, jedan patriotizam, jedan entuzijazam, jedan.
• 20:41
  SPEAKER_01: Na kraju, zanimljivo je i to.
• 20:44
  SPEAKER_01: Ako tako ne uradiš i zavuš negdje, bio si miš kako to kažu u Saraju, izvuko si se iz nekog podruma, iz nekog niđete nema.
• 20:58
  SPEAKER_01: Mene je bilo sukuda, stvarno ne bilo sukuda.
• 21:00
  SPEAKER_01: I to dokazuje ovih 1500 fotografija koje imam izrada.
• 21:04
  SPEAKER_01: Odnosno sa tih linija i tu da od čaršije.
• 21:07
  SPEAKER_01: Sjećam se kada gori tabarski nežiđe dona u početku pa oni zlatari nešto pokupili, nešto nije.
• 21:13
  SPEAKER_01: Svega ne možete zamisliti da je baš šaršija bila rasuto.
• 21:17
  SPEAKER_01: Svega je bilo, od suvenira do prsten.
• 21:23
  SPEAKER_01: I ono vr se vrati u što me je učila.
• 21:26
  SPEAKER_01: Zaista nisam nikad posegnuo ni za Minšu šomije.
• 21:30
  SPEAKER_01: To je na ulici.
• 21:31
  SPEAKER_01: Bilo je i toga.
• 21:35
  SPEAKER_01: Kad se ide od Sebilia, pa onda Tabaški Messi gori, odmah ona djama to ria to svelima te fotografie, slikam, slikao sam i to lepoli to razbijano goris, jednostavno gore.
• 21:50
  SPEAKER_01: Pa onda dođe od Saraike, orde qui, tada Sarayke on a BI, how to zove.
• 21:57
  SPEAKER_01: That zona to see not for him.
• 21:58
  SPEAKER_01: I do marine.
• 22:00
  SPEAKER_01: Tu si na otvoreno on i onaj plato.
• 22:02
  SPEAKER_01: Plato od okolne Crkve.
• 22:04
  SPEAKER_01: Ok, oni su i nebodera znamo svi tako to izgledali, tako da.
• 22:09
  SPEAKER_01: Šta je vodilo odla ta snaga?
• 22:16
  SPEAKER_01: Inercije neke, ne znam, ja to stvarno nem mogu.
• 22:20
  SPEAKER_01: Pogotovo sad to stariji čovjek da tako kaže čovjeku godina nisam svjetala, mlađi entuzijazam taj itede.
• 22:29
  SPEAKER_01: Da ne kažem padne granata, izađeš, piše škafu, ora padne, ti se vratiš opet u baš.
• 22:35
  SPEAKER_01: Nasto mišljen se naziva, padne druga pa utočiš opet, pa pitaš koje.
• 22:40
  SPEAKER_01: Jel ovaj jel onaj zijanio što bi se reklo.
• 22:45
  SPEAKER_01: I to su bile te informacije, dolazile se sluha nauho i onda ovaj.
• 22:50
  SPEAKER_00: Čudno je kako se navikneš.
• 22:53
  SPEAKER_01: Ali upravo sam to htio da kažem, toliko sam navikoo tada da bude bez struje, bez vode, bez ičega da me.
• 23:01
  SPEAKER_01: Da čovjek da, za te tri četiri godine stekneš utjecati, da ustvari činjenice ko da cijeli svijet živi tako da je to normalno.
• 23:10
  SPEAKER_01: To ne drugačije.
• 23:12
  SPEAKER_01: Znači, ne razmišljaš u ovom što postoji normalna svijet.
• 23:15
  SPEAKER_01: Toliko otići malo sam naprijed kad sam došao u Zagreb i zaboravio da upali mi svjetlo ili ne pimo sobi gdje sam bio kasnije 95 izgubio naviku za svjetlo, a dovoljno mi svjetlo ono što je sulične rasvjet je svijamo kući.
• 23:34
  SPEAKER_01: Tako da.
• 23:34
  SPEAKER_01: A kažem, opet kao otac svoje djece, valja donijet svega.
• 23:41
  SPEAKER_01: Ono što se moglo naći u bezbjeriti.
• 23:45
  SPEAKER_00: Podijeli nekoliko možda tebi priča koje su se najviše dojmele, koju god emociju da su te izazvale, strana otpor.
• 23:57
  SPEAKER_00: Šta je ono što najviše pametiš?
• 23:58
  SPEAKER_00: Ja znam da smo dosta toga pozaboravljali, ali vezano za neko određeno mjesto, određenu fotografiju, čega se često sjetiš?
• 24:07
  SPEAKER_01: Određenom mjesto je žuč.
• 24:09
  SPEAKER_01: Ja sam na žuč došao, nisam bio ni svjestan di.
• 24:14
  SPEAKER_01: Prošli smo pored zraka i došli u neko mjesto kao oni to zovu na neka kuća u Livadi, neko gore.
• 24:20
  SPEAKER_01: Uvođenje u borbu.
• 24:23
  SPEAKER_01: Ja sam s tim borcima došao u gore i on dolazi u komandiji sada jedno od dijeljenje.
• 24:29
  SPEAKER_01: Deset, 20 ljudi odi da uvedene gore preko je livade u šum.
• 24:34
  SPEAKER_01: Međutim, u šumi zatičujem je onako put i Buker i Rahmetle Jrašeća koji komanduje tu.
• 24:42
  SPEAKER_01: I naravno on nervozan ne zna što pade i granate kao kiša, svuku da ja ulazim sa tim borcima naših.
• 24:50
  SPEAKER_01: Ja onako instiktivno idem sa fotoaparatom za njima.
• 24:54
  SPEAKER_01: Ali nisam bio svjesno da sam ušao u nepreteljsku liniju kroz.
• 25:01
  SPEAKER_01: Dakle nisam čuo neka imena i onda sam počeo do bježim nazad i slikam.
• 25:06
  SPEAKER_01: I vraćam se opet u tu kuću dolem izbrda.
• 25:09
  SPEAKER_01: Da se vraćam od nekog.
• 25:12
  SPEAKER_01: To momentan nije strah.
• 25:14
  SPEAKER_01: Jednostavno mi se napravo mjesto, silazim dole, i onda su mi se počele noge tresti.
• 25:20
  SPEAKER_01: Kad sam sjeo kod te kuće, kad sam čučio u stvari, kad su mi se noge tresti, tada sam bio svjestan gdje sam ušao i šta sam ušao i gdje sam bio i šta sam napravio.
• 25:29
  SPEAKER_01: I tu imam neke fotografije koje će ići u Knizi.
• 25:34
  SPEAKER_01: Kao što se isto sjećam kad je poginuo Salčin, kad sam bio u Voječkom polju.
• 25:42
  SPEAKER_01: Ušao ja u Limiju i ulazim u zgradu.
• 25:45
  SPEAKER_01: es ove strane neka žena hekla plete, šta li ako ja protrčim pojednije u Austor i penjem se na vrh zgrade, odakle, naši pucaju prema prema Mađaričima.
• 25:57
  SPEAKER_01: Ja pitam ovoga do sebe, ja slikam vozbu sporkovlja, pravim fotografije to.
• 26:03
  SPEAKER_01: I pitam ja njega, ja gledam u daljinu.
• 26:06
  SPEAKER_01: Gdje su sjetnici?
• 26:07
  SPEAKER_01: Kaže eto ti kaže dolje.
• 26:09
  SPEAKER_01: Oni bolam tri metre od zgrade, ovaj ne može savije pušku dole da ih gađa, oni su do zgrade došli.
• 26:16
  SPEAKER_01: Ši opet šta ćeš napraviti snimke, izađi nekako kroz zgrade se, provuci, vratite, baš taj danski, većam se.
• 26:28
  SPEAKER_01: Što se to opasnog dijela tiče, je to tako to mi je ostalo u dubokom sjećanju.
• 26:36
  SPEAKER_01: Kao i fotografije mene fascinirale žene.
• 26:40
  SPEAKER_01: Žene su heroji, imali smo čak i žensku jedinicu, to malo tko zna i to ima u jezivamo sedamdesetak djelovaka žena koje su bile borci, obučavali se za borbena djestva.
• 26:55
  SPEAKER_01: A da ne govorimo o majkama koja isplati sina na liniju pa čeka hoće li se vratiti.
• 27:00
  SPEAKER_01: Pa žena koja ima dvije, troje djece ukući isplati muža na liniju pa ne zna hoće li se vratiti.
• 27:07
  SPEAKER_01: Malo se priča o ženama.
• 27:08
  SPEAKER_01: Žene su bile, bez obzira bile one u kući u vele pekar u tablici Duhana ili u redu za vodu.
• 27:16
  SPEAKER_01: Oni su zaista heroine našeg.
• 27:21
  SPEAKER_00: Sad ti u ratu imaš izložbe fotografija, je li tako?
• 27:26
  SPEAKER_00: Je li to nešto što ti je povod da posli toga izađuješ van.
• 27:35
  SPEAKER_01: To jeste se desilo.
• 27:38
  SPEAKER_01: Kraje je već 94.
• 27:40
  SPEAKER_01: decembar je i Enes Karić je bio ministar kulture i obrazovanja podnosim zahtjev jer moje fotografije su već drugi nosili u Istanbulu na Bliski Istok u zapadnu Europu.
• 27:58
  SPEAKER_01: Ja bio ono sretan, uradim sliku i dam čovjeku, između ostalo eto i brospahiće vas jo negdje prema turskoj da vam.
• 28:07
  SPEAKER_01: Uglavnom ja bio ponosan da samo da izađe da svijet vidi gdje smo šta kažu.
• 28:13
  SPEAKER_01: Mi onda tamo od krajem 94.
• 28:18
  SPEAKER_01: kada slijedi još jedna ošta zima, više, nema se šibice, ne možeš naj slamko da naložiš.
• 28:24
  SPEAKER_01: Ja sam već u kući naložio od parketa vrata, knjiga, cipel, odjeće obuće, dolazim u poziciju da razgovaram sa Karićem menesom profesorom koji mi kao ministar kulture i obrazovanja što kažu, oduševljenjem kaže, i slobodno.
• 28:46
  SPEAKER_01: Ujeća pa pravim izložbi.
• 28:50
  SPEAKER_01: Ja spremim negative i kažem mu i dobijem taj papir da mogu da kroz tunel napustivo.
• 28:58
  SPEAKER_01: S namjerom negdje između da budem iskren, hoću se vrati, neću se vrati, nisam znam nigdje ide, nigdje su završiti, ali uglavnom stižemo zagor sa ženom i dvoje djece, naravno, to vrijede kroz tunel, pa preko Ivana, pješke, ono penježena iban gore pa silaziš nešto tamo dole, pa onda autobusom.
• 29:20
  SPEAKER_01: I opet dolaziš u onu pitanje veliki je upitnik iz ove glave, hoće ti izvući iz autobusa, Hrvati u Mostaru, dolazim u Zagreb i tu je sad raskršen, brat je u New Yorku, a purac u Hamburgu.
• 29:41
  SPEAKER_01: Šta ću kuću, i onda ovaj čujem za tu agenciju američku taj AOM koji ima neki program za izbjeglice, prijavio se tamo i ja to puste uz garanciju brata koji je u New Yorku da će ovaj brinuti o znaš garantno pismo i ono što je bilo potrebno u to vrijeme da ti se odobri let koji je autobusom se išlo do obeća, a izbeća se letolo za nju.
• 30:13
  SPEAKER_00: I dolaziš u New York.
• 30:15
  SPEAKER_00: E sad, koji šok nakon ratnog Sarajeva i svega onoga iz čega dolaziš u prvi.
• 30:26
  SPEAKER_01: Negativni je deto šok.
• 30:30
  SPEAKER_01: Bio sam panelista učesnih panela jednog na Princeton univerzitetu.
• 30:38
  SPEAKER_01: I onda su oni profesori i studenti kažu you might excited when you came to New York kao jsi bio oduševljen kada si došao u New York.
• 30:50
  SPEAKER_01: Rek nisam, plakao sam prve četiri godine.
• 30:53
  SPEAKER_01: Kaže oni kako?
• 30:54
  SPEAKER_01: Pa rekao ovako.
• 30:55
  SPEAKER_01: Zamislite koja kažem tim profesorima i koji su bili prisutni na panelu.
• 31:04
  SPEAKER_01: Kaže zamislite, rekao da vama netko uđe puškom ovdje i kaže imaš dva sata da spakuješ kesu i da te baci u pariz.
• 31:12
  SPEAKER_01: A ti znaš koliko Amerikanci pate za Parizom, ja ih pitam da te podigne ruku, orajko bi volio sutra da bude u Parizu.
• 31:19
  SPEAKER_01: Oni su digli ruke.
• 31:20
  SPEAKER_01: Reku tako bi ja digao ruku kad bi me pitali bi želio da vidim New York.
• 31:24
  SPEAKER_01: Međutim, zamislite da vas rekao tko s Puškom netko dava dva sata da spakujete kesu i baci vas u Pariz, ne znate jezik, ne znate ne važe vam kredikacije, nemate para, ne znate kulturu.
• 31:38
  SPEAKER_01: I baš ste onda briga za FL of Torah i za Lover muzeum.
• 31:45
  SPEAKER_01: Tako i mene, kad sam došao u New York, jer sam bio oduševen, nisam naprotiv razočara.
• 31:52
  SPEAKER_01: Ja sam mislio da cijela Amerika svjetli kao Time Square.
• 31:56
  SPEAKER_01: Od aerodruma do Benhetna naskakao sam se po onim rupama više nego u Sarajevu ratu u autokoru.
• 32:05
  SPEAKER_01: I mrak.
• 32:08
  SPEAKER_01: Mračnije Brooklyn i Bronx, ne nego haman, govori o Saraju u viru prije rata.
• 32:13
  SPEAKER_01: Onda dolaziš u New York, recimo u Saraju sam bio u troksodnom stanu, dolazim u New York u jednostavni stan pun kakarača žuhara.
• 32:25
  SPEAKER_01: Žohara i s prižiderami iz lete jake bubetine i oni zidovi neravni, znaš onda mislim 17 lojeva farbi na njima itede Gdje će biti eksajiti, gdje će biti odušiv.
• 32:39
  SPEAKER_01: To je bilo jedno strašno razrčevenje.
• 32:41
  SPEAKER_01: A onda šta ću sa diplomom ja vojim lice, šta?
• 32:44
  SPEAKER_01: Elektronika koju sam ja učio mogu samo sjelcu zamjencati mojim znanjem.
• 32:49
  SPEAKER_01: Znači šta si po zanimanju ništa, šta si po bilo čemu ništa.
• 32:55
  SPEAKER_01: Postaje još jedna nula.
• 32:57
  SPEAKER_01: Ja uvijek kažem, teže mi je bilo prve četiri godine u New Yorku, nego četiri godine rato u Crave.
• 33:03
  SPEAKER_01: I ja ste zaista utvrdio dan danas ove distanci da mi je teže bilo.
• 33:07
  SPEAKER_01: To ljudi neće vjerovati, to ljudi možda neće razumjeti, ali znam šta priča.
• 33:12
  SPEAKER_01: Jer bi je prvi posao bio da ode im ona miješa malter za rekao keramičara.
• 33:19
  SPEAKER_01: Pa ja nisam znao evo u životu nisam uzeo lopati tu ruku, a nisam znao da ona malter, on jedne ruke krva ruke, ona voda od kad se radi keramika, dostaje vode i maltera.
• 33:30
  SPEAKER_01: Pojedne ruke, sutra da nam ne mogu da dufati kašu od krvi.
• 33:36
  SPEAKER_01: Tako da, zaista to je odmah sam se izjasno.
• 33:39
  SPEAKER_01: Moji prvi posao je bio miješanje maltera za kramičara, što ga tašlo.
• 33:44
  SPEAKER_00: Kako se čovjek prilagodio?
• 33:46
  SPEAKER_00: Kako si se ti prilagodio?
• 33:47
  SPEAKER_00: Kako se porodica prilagođavala?
• 33:51
  SPEAKER_01: Djeca kod djece, jer ta je starja jačerka imala 16, ova druga šest.
• 33:58
  SPEAKER_01: Djeca kod djeca.
• 34:03
  SPEAKER_01: Ti nežiš.
• 34:05
  SPEAKER_01: Ova nema pojma ništa ova malo šest godina tvrkuće iskapuće.
• 34:11
  SPEAKER_01: Treba donijeti koru hljeba kući, brita, treba plat, znaš da su onaj fud stać za hranu nešto malo davali, jedan dio red te pokriva jer ti trebaš zaraditi i ideš onako moliš Boga da hvala Bogu, opet moram istaći i pohvaliti odnos u New Yorku plavog usinjana koji su obitavali starosjedioci da kažem New Yorka, zaista su nam izašli na sustav i zaista su učinili sve da nam olakšaju dažeš stan, da ti, pošto su oni domari ono kad deko baci televizor onda uzbija pa ti ga čuva, pa ti ga donese.
• 34:55
  SPEAKER_01: Kad deko baci kauči hotelju, pa ti donese, pa ti kaže, evo imaš ovdje mikrovalu, skupljo se policima.
• 35:02
  SPEAKER_01: Jednostavno skupljalo se i zahvaljujući zaista tim plavu u osinjanima, dosta nam je olakšalo, ne meni, nego svima nama koji smo došli u indu.
• 35:12
  SPEAKER_01: I onda su oni onaj potrebi zaposlom.
• 35:18
  SPEAKER_01: Obraća se njima, ali oni su u oblasti građevine, šta ja tu hama ne znam ništa.
• 35:24
  SPEAKER_01: Ja ne znam ništa.
• 35:26
  SPEAKER_01: Ja ne znam okreć, ne znam.
• 35:28
  SPEAKER_01: Ali sad znam super i okrešiti i otvarbati i popraviti, ali govimo biti prvnim dalima, to je to ipak 95 mjeseca.
• 35:38
  SPEAKER_00: I još naspraviti kako sam mentalno prilagođavaš na to.
• 35:42
  SPEAKER_00: Kako prolaziš kroz sve ono mentalno s obzirom da specifično ti upravo prolaziš ono što prolaze hiljade naših ljudi koji nisu došli svojim izborom i zaista ne znaju gdje poče, šta raditi, kako se dokazati?
• 36:00
  SPEAKER_01: Jedan kulturni šok.
• 36:02
  SPEAKER_01: Ono nešto englesko što sam ja školski znao.
• 36:05
  SPEAKER_01: Ja jam učio u srednjoj školi engleski jezik, ali ono uči ne prvođe.
• 36:10
  SPEAKER_01: Tko je kontrolu već, ja vidi će mislim ništa posebno, ali to ima neko elementarno znanje.
• 36:16
  SPEAKER_01: Ali mentalno, mentalno najviš, najteže mi je padalo to, što bi ja njemu svašta reko.
• 36:23
  SPEAKER_01: Kada nije u pravu, a ne znam reći.
• 36:25
  SPEAKER_01: A kajga sad gleda, a kuhaši.
• 36:28
  SPEAKER_01: I valja valja njega slušati ih klima glavom da je u pravu, a znam da nije u pravu svašta bi mu rekao, a možda i dobro što mu nisam rekao, da sam ostavio rad.
• 36:39
  SPEAKER_01: Kad sam i počeo odmah moj prvi posao poslije tog tih keramika je u stvari bilo opet fotografija.
• 36:48
  SPEAKER_01: Radio sam u fotolaboratorij na Unionskoj dao.
• 36:55
  SPEAKER_01: Spasila mi opet fotografiju.
• 36:58
  SPEAKER_01: To je ona je bila ista ista, samo što su u Europi tada bile hemikalije su bila i fotopapir, bili su ovaj akva, a u Americi kod.
• 37:13
  SPEAKER_01: Snašao sam se brzo počo sam raditi u laboratoriju da prajem slike.
• 37:21
  SPEAKER_01: Gran centralle isto bila jedna laboratorija i tu sam radio.
• 37:25
  SPEAKER_01: I uglavnom poče sam kao fotograf, ali i to je slabo plaćeno.
• 37:29
  SPEAKER_01: To nije bilo ništa posljednja.
• 37:30
  SPEAKER_01: To je bilo samo toliko da se preživjela.
• 37:33
  SPEAKER_01: Radilo se nešto da nije malti.
• 37:36
  SPEAKER_00: I kad nastaji neka vrsta preokreta u tvoj glavi, u tvom životu, Američko.
• 37:43
  SPEAKER_01: Sve su preokret i kao što sam rekao na početku emisije, to su neke moje bombe u glavi gdje niđe veze jedno s drugim nema.
• 37:55
  SPEAKER_01: Nema veze vojno lice sa novinarstvom u ratu za fotografiju u ratu.
• 38:00
  SPEAKER_01: Nema veze fotografija i rat sa radovima i dolaskom u New Yorku.
• 38:07
  SPEAKER_01: Tako da sve to dođe nekako na svoje čovjek se prilagođava tim uvjetima.
• 38:20
  SPEAKER_00: Da se u New Yu i u New Yorku je kako sam jela bar informisan na to samoh.
• 38:29
  SPEAKER_00: Novine koje se ti prve bosko-hercegovačke novine na području Sjedinjenih Država.
• 38:36
  SPEAKER_00: Kako dolaziš do te ideje?
• 38:38
  SPEAKER_00: Kako staraš?
• 38:39
  SPEAKER_00: Odkud je to?
• 38:42
  SPEAKER_01: U to vrijeme sam radio upravo baš na gran centralu, u toj fotografskom fotolaboratoriju.
• 38:49
  SPEAKER_01: Sam radio, ali sam imao jedno iskustvo jer u drugoj fazi rata stvaranjem Arije Bosne stvaranjem glavnog štaba Arije Bosne Hercegovine u ratu je bio formiran pres centar Arije Bosne i Hercegovine gdje se pripremao za šampanje, kažem namjerno pripremao za štampanje list koji se zvao prva linija, ratni list vrhne komande Arije Bosne Hercegovine Ja tu postavim urednik fotografije i dok uređujem fotografiju, moram podsjetiti i zbog nekih mlađih ljudi da kad kažeš fotografija, danas je to ovaj samo riječ.
• 39:35
  SPEAKER_01: Zašto?
• 39:36
  SPEAKER_01: Tehnologija.
• 39:37
  SPEAKER_01: Kad kaže fotografija 95 ili šest sedam osam prije digitalne fotografije, znači slika jer razviji film, presjeci filmom u vračnoj komori, napravi sliku itede ima je storstvo, ima istorstvo.
• 39:51
  SPEAKER_01: Jesno, jesto.
• 39:52
  SPEAKER_01: Tako da nije to, nije to ovaj danas, svi smo fotografi od djeteta od tri godine pa dalje.
• 40:00
  SPEAKER_01: Dakle dolazim, međutim, kad sam bio u toj redakciji, da kažem, uslovno pri štabu vrne komande, naučio sam kako se pravi ta novina takozvani prelamanje kad se slažu u kolone, kad se režu makazama fotografije koje će ići pod tek, spravio se naslov, sve se to radilo u programu World u to vrijeme i ja mislim da je korel bio za fotografiju u Photoshop još nije bio ni izašao.
• 40:35
  SPEAKER_01: 95 je godina, znači tek prvi Windows, prvi internet, sve je to početak svega.
• 40:43
  SPEAKER_01: Ja sam naučio u Sarajevu koje je u centru armije gledajući kolege kako uređuju boju fotografiju, kako oni to režu, kako on to ostavljaju i šalju na šampanje.
• 40:53
  SPEAKER_01: Tada je bilo to u ratu rizično doći u zgradu oslobođenja da se ta prva linija, ta list da na štampanje.
• 41:01
  SPEAKER_01: Ja sam isto tako nosio o kinezima u štampariji u Astori u New Yorku da štampaju list.
• 41:08
  SPEAKER_01: Ali, odakle ideja.
• 41:11
  SPEAKER_01: Formirali smo neki nogometni klub Bošnjak koji se takključio u okviru New York Lige sa Španjima, Meksikancima, Portugancima šta ja znam.
• 41:21
  SPEAKER_01: I on je veliko osvojili prvo mjesto veliku pobjedu i ja kažem, bratu rekao još što bi bilo dobro zapisati čitaju ovo.
• 41:30
  SPEAKER_01: Tako dođe ideja bez veze.
• 41:31
  SPEAKER_01: Kako ćeš moo to?
• 41:33
  SPEAKER_01: Reku, napravo čuvir.
• 41:35
  SPEAKER_01: Šta vam napraviti čonu?
• 41:37
  SPEAKER_01: Šta treba mi rekao komputer, treba mi printer, fotoaparat ima.
• 41:44
  SPEAKER_01: I skener, da, i skener.
• 41:47
  SPEAKER_01: Pa hajmo kaže ulaj.
• 41:51
  SPEAKER_01: Kak se zove ono?
• 41:52
  SPEAKER_01: Radnja elektronike, nije bitno.
• 41:54
  SPEAKER_01: Best by.
• 41:55
  SPEAKER_01: Best by, bravo.
• 41:57
  SPEAKER_01: Ja dođem tamo da vas dan, da vas dan, kažu, on zvolite rekao, treba mi printer, scener i computer.
• 42:03
  SPEAKER_01: To bi bilo koštalo pravo, desktop.
• 42:08
  SPEAKER_01: Mogu li dobiti kako na kredite, a to mislim ko rekao u Jugoslaviji, da dobiš na kredit, a.
• 42:13
  SPEAKER_01: Kažu, give me your drive license, da vam vozačku dozvu.
• 42:17
  SPEAKER_01: I'm not looking for drive.
• 42:21
  SPEAKER_01: Što će nemo rekao vozačka dozvara, nisam ja znamo da mi gledamo kredit score.
• 42:27
  SPEAKER_01: I ukucava mene on i kaže do te sumnje tamo što upada, da se može to troje uzeti, ja ovdje kupim i donesen kuće, tako je paće.
• 42:39
  SPEAKER_00: Provedeno skrosta tako smo svi mi upoznali.
• 42:41
  SPEAKER_00: Startala u New Yorku, a kasnije, aj da kažem, operirala iz St.
• 42:47
  SPEAKER_00: Luisa.
• 42:47
  SPEAKER_00: Kad se preseljavaš?
• 42:48
  SPEAKER_00: Zašto se preselja?
• 42:50
  SPEAKER_01: Da se ti edita pojavila, to je već bilo i vas smo malu solu kao redakciju ali se radilo možda i dvije godine boga mi stanno jednostavnog astori.
• 43:02
  SPEAKER_01: I ovdje u šta pario šta pa mi stavimo u auto i podijelim po onim trafkama.
• 43:07
  SPEAKER_01: Zamišljajući samo da information našu raju u New Yorku.
• 43:12
  SPEAKER_01: Nisam tada ni sanio da će sabah izaći iz New Yorka.
• 43:16
  SPEAKER_01: I tako se povećavao tiraž i tako je počel da se širi do.
• 43:20
  SPEAKER_01: Je došao do New Jersey, pa došao do Pennsylvania, pa došao do gore do Bostona.
• 43:28
  SPEAKER_01: Je to tako je on sam da kažem širio, a ja se skupljo kod posla.
• 43:34
  SPEAKER_01: Jer mi je nas mnogo radilo.
• 43:36
  SPEAKER_01: Znači sabor je problem imao dvanaest strana, pa dvadeseti pa je ono bio u crnoj tehnici, pa četrdeset osam da bi završio na kraju full kolorom 52 strane.
• 43:46
  SPEAKER_01: Znači raslo se, ali i ono da kod nešto kažu zapisano.
• 43:55
  SPEAKER_01: O je izašao 19- godina sigurno, sigurno financijski sam dodavao otplate da bi se oštampao.
• 44:09
  SPEAKER_01: Jer ne možeš štapati manje od hiljadu primjeraka, a ja prodam recimo 50 šesto podaro.
• 44:15
  SPEAKER_01: Dobiješ dašadu, a dobiješ šesto i još radiš.
• 44:19
  SPEAKER_01: I tako boga mi najmanje pješka.
• 44:22
  SPEAKER_00: Ja sam negdje proštala šokrija isprave neka nisam u pravu da se znalo, i ništa mi ne bi bilo čudno jer tvoje život nas u dijaspore da se znalo presuće iz odijela radeći kao domar da odeš Ujedinjene nacije u New Y u intervju sa predsjednika Beha.
• 44:41
  SPEAKER_01: O tome je pisao New York Times.
• 44:43
  SPEAKER_01: Tako me je zateklo novinar New York Times, našo u Ujedinjenim nacijama.
• 44:48
  SPEAKER_01: I meni ruke, ja nisam ni primijetio to žurio ja da radim intervju u to vrijeme su bili oni lekari bez granica i Muhamet Šačibe tamo.
• 44:59
  SPEAKER_01: I ne znam tko je došao, neko je došao iz Bosne, tad je bio, Asimčemalović bio konzul i to ta ekipa.
• 45:08
  SPEAKER_01: Ja brzo kako sam završio farbanje nekih vrata, sam bio domar, takozvani super u New Yorku da bi imao, uspogle rečenu čaba stan u menetu i solidnu platu što bude iskren.
• 45:22
  SPEAKER_01: Ja trči ujedin nacije, a meni podlaknice i o sve farbe.
• 45:29
  SPEAKER_01: I onaj kolega tamo iz Nuevo Transjuo, mi si to kaže nešto farbom, on rekao, ja sam domar.
• 45:35
  SPEAKER_01: Jer napravi priču o meni je superintend žurnalist.
• 45:43
  SPEAKER_01: Danas stoji, možda se naći na internetu.
• 45:46
  SPEAKER_01: Ja nemam objasni da ja ovako iako njima to bilo simpatično, eto ja javio i nije takve priča.
• 45:52
  SPEAKER_00: To je američka priča, ovi jasporska priča generalno za naše ljude.
• 45:57
  SPEAKER_01: Nisam se radio nikada, zaista nisam se stidio ovaj pošteno raditi, za raditi izobisbiti za svoju porodicu.
• 46:06
  SPEAKER_01: Kad kaži, porodu, smatram i sada tim.
• 46:09
  SPEAKER_01: Osnovnim članom police, prvo je moralo se stvrti za njega jer znaš kako je u Americi, ako ne doneseš ček sa ovim prvom master kopijom da štapaš novinu i ne doneseš hadu dolara napisan čekom, ti ga nešetiš štapada.
• 46:24
  SPEAKER_01: Moš ti biti lijepo koćeš i reći doći, idu će, to ne radi.
• 46:28
  SPEAKER_01: Nako da piš ček na hiljadu dolara, se tariš njemu, onda upali mašinu i šta.
• 46:35
  SPEAKER_01: Ali to je nedeljna novina.
• 46:38
  SPEAKER_01: Ja sam sebi čudim da smo nas troje četvero radili novinu 17 punih godina.
• 46:47
  SPEAKER_01: Jer takav jedan projekt danas u redakcijama je zaposleno.
• 46:51
  SPEAKER_01: Pa i neću slagati ako kaže 40-60 ljudi.
• 46:56
  SPEAKER_00: Kako bi bilo, kakvo sam bio prihvaćen u New Ruku na početku.
• 47:01
  SPEAKER_00: Jesu imamo podršku naše zajednice.
• 47:02
  SPEAKER_00: Mi smo imamo govorimo o brojevima 600.
• 47:07
  SPEAKER_01: Ja, ali imao sam sreću.
• 47:09
  SPEAKER_01: Kad sam bio u kad sam bio urednik u fotografiji u istu prva linija isto vremeno sam bio i načelnik odjeljenja jednog odjeljenja Uprave za moral.
• 47:20
  SPEAKER_01: Kao načelnik odjeljenja, ko sam ja bio aktivno u vojno lice, uslovno rečeno, pod mojom komandom su bili novinari.
• 47:29
  SPEAKER_01: I onaj koji su već mobilisani, znači tada je to je već 93.
• 47:34
  SPEAKER_01: četvrta, moji vojnici, uslovno rečeno su, moji počinjeni su novinari koji su bili poznata imena.
• 47:43
  SPEAKER_01: I dan danas.
• 47:44
  SPEAKER_01: Govorimo o maji Zdaru, a Sejen Umanoviću, govorimo o Seju Omeragiću, Manoviru Tomiću itede ja sam imao tu sreću da sam zbog mogog odnosa u to je raje boje novinarske iz te novine, u svako doba mogao nazvati ovoga i onoga i zamolit ga da besplatno piše za mene.
• 48:11
  SPEAKER_01: A jaka pera.
• 48:14
  SPEAKER_01: E to je ovaj, zato je sam imao zaista jake novinara pomomenuti, dodajmo na to jelmasu Hadži i svrko ga se sjetim više ovaj, ni iznose red novinara Evo Vladović itede Znači Sah ima jaka pera.
• 48:36
  SPEAKER_01: A plus toga imao sam ja jaku volju da putujem što me ograničavalo.
• 48:41
  SPEAKER_01: Šta se dešava sad?
• 48:43
  SPEAKER_01: Odaput konflikt interesa, ja sam doma na Manhattanu i ne smijem svi udajiti od zgrade više od sa dva udaljenosti, znači moraš se vratiti da ako crkneš struja, ako curi voda, ako ovo orroda organizuješ opravke, a s druge strane vama u Vaštingtonu se dešava reko čudo da ja moram otići u Vašington.
• 49:04
  SPEAKER_01: I tu se i ja počinjem lomiti, šta ću prvo.
• 49:10
  SPEAKER_01: Ne znam šta ću prvo.
• 49:11
  SPEAKER_01: Jednostavno fakto sam u takvoj situaciji ili recimo, sjećam se kad je dolazio majo dizdar pa hajde njega provedi po Amerci da promoviše knjigu.
• 49:20
  SPEAKER_01: Pa onda dođe onaj Misa Sinanović, žrtvovanje vuku se zvala njegova knjiga, pa haj njega vozi po okolim gradovima do Detroita i Chicago, da on promoviše svoju knjigu, a valja od sustavati zgrade.
• 49:37
  SPEAKER_01: Znači, to stvarno strašne teške odluke bile, hoće li me uhvatiti na poslu i hoće li dati otkazima i to ga.
• 49:46
  SPEAKER_01: Ono što će me skromati glavom is priplate.
• 49:49
  SPEAKER_01: Tako da nije zaista bilo lako raditi obadvoje od jedna.
• 49:53
  SPEAKER_00: Koliko je to dugo trajalo?
• 49:54
  SPEAKER_00: Koliko dugo se morao raditi?
• 49:56
  SPEAKER_00: Jesi li se počeo samo financirati koliko god?
• 50:01
  SPEAKER_01: Nisam ja mogao da se samo financiram sve do 200 četiri znači od devedeset do dvije tisuće četiri znači sedam godina nije ostajalo ništa bukalo.
• 50:15
  SPEAKER_01: Oj sam bio na nekoj pozitivnoj nuli da imam za puta za troškove.
• 50:19
  SPEAKER_01: Ti znaš i sama kad god degde kreneš, plati gorivo sebi, plati hotel sebi.
• 50:27
  SPEAKER_01: Do nije došla tamo neka dvije tisuće četireta i onda se dešava nešto.
• 50:33
  SPEAKER_01: Iznenada se dešava jedan telefonski poziv iz caraja koji mi nudi da prodam sam.
• 50:40
  SPEAKER_01: I tada mi nudi 50 hiljada dolara za bolj prosudnih stanovima.
• 50:46
  SPEAKER_01: Ako palme.
• 50:48
  SPEAKER_01: Sašali, ja ga prodajom.
• 50:50
  SPEAKER_01: Čovjeku koga niso u telefonu sa dogovorimo, čovjek ima legni 50 hiljada na račun.
• 50:58
  SPEAKER_01: I šta sam s tih 50 hiljada ja sam u ovom raskoraku.
• 51:02
  SPEAKER_01: I onda konta opet novina je porasla fino da se može od nje živjeti u smislu ako se ja približim čitavcima.
• 51:11
  SPEAKER_01: Znači, ako dođem u St.
• 51:12
  SPEAKER_01: Louis pa budim na car distans do Chicaga, pa u St.
• 51:17
  SPEAKER_01: Louis imam zajednicu, a dole imam Louisville, Kentucky i Atlantu i igrao sam na tu kartu.
• 51:25
  SPEAKER_01: I onda sa tim parama dam payment za kuće u St.
• 51:31
  SPEAKER_01: Louisu i taj prelazni period da premosti financijski da novina ide dalje, da nađem novu izdavašku kuću odnosno štampariju, ne mogu više u New Yorku, daleko.
• 51:44
  SPEAKER_01: I onda 2006 selim se u St.
• 51:49
  SPEAKER_01: Louis.
• 51:50
  SPEAKER_01: Prvenstveno računajući tada u to vrijeme da će novina samo bar tim tempom rasti, da će ja moći od njega živi i da on se ona nikada neće ugasiti, nego da će samo rasti.
• 52:01
  SPEAKER_01: Računajući na tehnološki preokret koji gasi sve novine na svijetu pa i sabor.
• 52:08
  SPEAKER_00: Sada kako je sa zadovoljom podrškom u to doba.
• 52:10
  SPEAKER_00: U toj transformaciji između dok se ne možeš samo financirati, a vodi i te šta god te modelo, ja mogu razumijeti do momenta kad počinju dolaziti evo neka sredstva i ti si u Saint Luisa.
• 52:23
  SPEAKER_00: Koliko stvarno naziš na podršku ili ne podršku naše zajednice?
• 52:29
  SPEAKER_01: Vidite, to su bile godine kada ni naši nešto posebno nisu bili jaki naši.
• 52:34
  SPEAKER_01: To su bili vlasnici malih prodavnica, koja je snadivala Europa Marketing St.
• 52:42
  SPEAKER_01: Luisa, mislim na male dučane, ili što bi mi rekli u Saraju Granap.
• 52:48
  SPEAKER_01: Znači, ne mogu ja reći sad da zamjerim tim ljudima koji trebaju da stave reklamu da bi mene podržao.
• 52:55
  SPEAKER_01: Mene ja sam živio od reklame.
• 52:56
  SPEAKER_01: Mene država kojoj sam, ti znaš da sam poputovao sa ambasadorima i radio intervjue itede jednom sam se obratio Tihiću, oni rekao šta ja mogu to privatnoj novini.
• 53:09
  SPEAKER_01: Nije mi htjelo pomoći.
• 53:10
  SPEAKER_01: Onda sam se obratio jednom ovaj koji je ono bio još.
• 53:16
  SPEAKER_01: Ma bio je i Bakir jednom u Vašingtonu, isto na ignor su me bacili kao, ako je tako uspješan faro radonči sa novinom u Saraju, mogu misliti koliko ti ima špara u Americi.
• 53:27
  SPEAKER_01: Znači, gledaju ste kao nekog biti milionera, to je lažno.
• 53:30
  SPEAKER_01: Ja ne znam odakle ljudima pa slika.
• 53:34
  SPEAKER_01: Valjda kad se pojaviš, odeš u bijelu kuću pa te prima Dig čegni sa recimo Bisarom Turković, kad bi bilo ambasador, pa netko misli da odmah da se puko bro.
• 53:44
  SPEAKER_01: To nije bila istina ja jedva ovaj skupa goriva.
• 53:49
  SPEAKER_01: Za goriva skupi koliko sam puta top on da se razumijem ovo ti je pošteno.
• 53:54
  SPEAKER_01: I onda tako da se ne osuđujem našu zajednicu zato što je to bila siromašna etapa.
• 54:03
  SPEAKER_01: Mislim da bi je danas pokrenulo da bi to bila druga priča.
• 54:07
  SPEAKER_01: Zadač imamo neke male da kažemo pa da ne kažem gigante, ali imamo sad i naših advokata, sad i naših ovih i onih.
• 54:17
  SPEAKER_01: Tako da od reklama najjača mi je bila nažalost, pa onda se on i pobunio, ne on nego drugi priča čuvi to.
• 54:28
  SPEAKER_01: Ja sam stavio na zadnju stranu najjača reklama bila Croviša Airlines.
• 54:34
  SPEAKER_01: Ovaj boris iz New Yorka se reklamira i to je donosilo finu zaradu od njega ne samo u novcu, nego kad god sam htio zabosnu, kompenzirali smo kartu.
• 54:46
  SPEAKER_01: Tako da sam mogao ići zabosnu.
• 54:48
  SPEAKER_01: To mi je bila najgrada godišnje uzmim laptope i da radim i sad novinu.
• 54:54
  SPEAKER_01: A ovako neku značajnu, e ono onda su se počele pojavljivati one banke koje u Saint Luis te daju kredite za kuću, te daju kredite za auto, ovako onako.
• 55:06
  SPEAKER_01: To je uglavnom, uglavnom jeste se pojačala reklama mojim dolazkom.
• 55:09
  SPEAKER_01: Luis nije to toga samopstaju.
• 55:11
  SPEAKER_01: Međutim, veliki doprinos sam donio pišući i obilazujeći susrete Bošnjaka Sjeverne Amerike.
• 55:21
  SPEAKER_01: Ti znaš o čemu priča.
• 55:22
  SPEAKER_01: Nije bilo nijednog susreta gdje nisam doprinio svojim lčnim odlaskom.
• 55:28
  SPEAKER_01: Znao sam po petšest dana prije susreta, gdje se god organizuju doći da prenesen svoje da i dam inpute kako se to organizuje tamo, vjerujem i nikad mi hotel nitko nije platio, nikad mi nitko nije paruo neku dao to otvoreno.
• 55:46
  SPEAKER_01: Jedini dinar koji sam dobio, što bi se reklo, za novinu u znak priznanja i zahvalnosti je demat islamske zajednice u St.
• 55:56
  SPEAKER_01: Louisu kojim je jednom prilikom dao tri hiljade dara.
• 56:00
  SPEAKER_01: Odbor je donio odluku o znak zahvalnosti jer sam zaista kroz pisajući o zgradi kad smo preseli iz te neke džamije koje je bio u kući pa smo kupili salu pa izgradili džamiju, pa onda te priče u vrijeme Bajana Amazana, promovi samo našu djecu u nekedu itede itd.
• 56:23
  SPEAKER_01: I boga mi odgovor jednom je sio i zna za falnost mi napisao čeknu prihodo.
• 56:28
  SPEAKER_01: To je sve što sam ja dobio za 17 godina od nekoga da ih nisam jazara.
• 56:34
  SPEAKER_00: Pa šre, koliko nam je velika zajednica?
• 56:36
  SPEAKER_00: Ovo će slušati dijaspora u Australiji, dijaspora u Europi.
• 56:40
  SPEAKER_00: Koliko ti bolje znaš nego ja vjerojatno te podatke nam je velika zajednica, ne samo u St.
• 56:47
  SPEAKER_00: Louisu nego u četvo Americi.
• 56:51
  SPEAKER_01: Drama tu nekoliko priča.
• 56:56
  SPEAKER_01: Prvo, mi smo se seljakali u okviru Amerike.
• 56:59
  SPEAKER_01: Govorim ja o Sjevernoj Americi.
• 57:01
  SPEAKER_01: Biša sam i u Kanadu jer je samo išao i u gore iznad Detroitta, London kako se zove grad pored gdje da se žive.
• 57:11
  SPEAKER_01: I onda bio je jedan period lažne slike, da tako kažem kad se govori po meni, po meni opet.
• 57:20
  SPEAKER_01: Kad se govorilo o 360 jada Bošnjaka u Americama.
• 57:24
  SPEAKER_01: Mislim da je to bilo pretjerani broj koji su napucavali ovi imigracijni centri, instituti.
• 57:32
  SPEAKER_01: I mi smo vi držali kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike se držao te cifre da bi i sebe mi predstavljamo 360.
• 57:43
  SPEAKER_01: Bosanaca u Sjeverno Americi.
• 57:45
  SPEAKER_01: Mislim koga on predstavlja najbolje znaju onih koji su predstavljeni.
• 57:49
  SPEAKER_01: Ali mislim da je tu bila lažna jedna slika.
• 57:54
  SPEAKER_01: Onda sam ja zaista što kažu nogom autu.
• 57:59
  SPEAKER_01: Nema zajednice od Portlanda Oregon na zapadu do Kivesta, ali ću stati na, stat ću na Clear Water doleda na Floridi i nešto malo Orlanda i Miami, ali stat ću tu.
• 58:17
  SPEAKER_01: Znašu o kojoj se distanci radi.
• 58:19
  SPEAKER_01: I obišao sam sve ono što kažu jednu po jednu nogu.
• 58:24
  SPEAKER_01: Obiša sve zajednice.
• 58:26
  SPEAKER_01: I mislim da je najveću migraciju doživio San Jose.
• 58:35
  SPEAKER_01: Ljudi nisu izržali Kaliforniju, nisu izržali San Jose i onda se počelo rasturati odakle.
• 58:42
  SPEAKER_01: Ali po mojoj procjeni nekoj i dalje mislim da liderstvo drži San Luis po broju ljudi.
• 58:52
  SPEAKER_01: Na drugom mjestu bih stavio, ne znam, između Čikaga i Atlante.
• 59:00
  SPEAKER_01: Na trećem mjestu bih stavio možda Luivil ako će pogriješiti Detroit, Detroit je prije stavio nekako na trećem mjesto do onoga kako se zove na mor.
• 59:21
  SPEAKER_01: Nije bi trebao sad.
• 59:23
  SPEAKER_01: Znači tu ima nešto malo porodicno.
• 59:26
  SPEAKER_01: Ima sukoba malih zajednica, međutim šta se ljudi gdje se zavaravaju.
• 59:31
  SPEAKER_01: Na vrlo malo imamo posanaca i znači zbog Osinjana se se tiče da, Bošnjaka ima, ali državljana Bosne i Hercegovine, nema.
• 59:46
  SPEAKER_01: Desetak i tada Boson ima lijepa zajednica.
• 59:49
  SPEAKER_01: Znači onda svaka država, svaki grad ovih centara naših zajednica i vuku svoje prijantelu sa aspekta i obrazovanja, sa aspekta posla koji im se bave, različiti su fokusi da ti znaš najbolje i mnogi koji uopće gledati o čemu priča.
• 1:00:13
  SPEAKER_01: Znači nije isto baviti se nekim poslom u New Yorku, a ne može nikako da uđe u New Yorku da udeš u fah transportne industrije.
• 1:00:23
  SPEAKER_01: To je nepojedno.
• 1:00:25
  SPEAKER_01: Ali isto tako kad si u St.
• 1:00:27
  SPEAKER_01: Louisu teško ćeš ući u fahu održavanja zgrada, da ćeš ući u fah financijski, bankarski itede hotelski.
• 1:00:43
  SPEAKER_01: Tako da, sve je drugačije.
• 1:00:46
  SPEAKER_01: Svaka država će goči opet na svoju stranu kao što i Detroit je auto industrija vuče na svoju stranu.
• 1:00:54
  SPEAKER_00: To je realnost Sjedinjen Američkih Država.
• 1:00:56
  SPEAKER_00: I okružimo priču o Saboru nakon 17 godina oprestao s radom, kad, zašto, kako.
• 1:01:05
  SPEAKER_01: To je bilo jako bolno i to najgore kad se čovjek zaljubi u svoj posao.
• 1:01:12
  SPEAKER_01: I neće da prizna da pada.
• 1:01:15
  SPEAKER_01: I onda dolaziš u poziciju da ti izdaje sad, izdaješ sabako i vuče gubitke.
• 1:01:21
  SPEAKER_01: Opet dolaziš u fazu da ti dodaje ješ od onoga što si nešto uštedio da bi on počeo, da bi on opstao misleći da je to trenutna kriza, to se desilo u junu.
• 1:01:32
  SPEAKER_01: To se desilo u junu mjesecu, ja kota, naš idu u kak se zove, u Bosnu, idu u ljeto je ponovo će se reanimirati u sepnju kad se raja, vrati.
• 1:01:45
  SPEAKER_01: I onda ti štapaš, a sedmišna novina, četiri, pet brojeva mjesečno, i baš susmeće novina.
• 1:01:55
  SPEAKER_01: Nema reklama, nema prodaje.
• 1:01:59
  SPEAKER_01: Onda doduše mizjerni su i ovi koji ti prodaju novinu pa te zakinu, pa ti kažu nemogu ja uvijek tražiti da mi vrati novinu koji nije proda, koju nije proo, jer ona teška, pa treba platiti po što vrijeme, moraš mu vjerovati na riječ.
• 1:02:13
  SPEAKER_01: Pa te zakinu i oni tako da onda jednostavno vidiš da to neš, a nešda priznaš da toneš.
• 1:02:19
  SPEAKER_01: I onda kad sam ja vidio gra godinu šalu neku u September, Oktobu, znači on na prazno sam ubitko poslova šest mjeseci najmanje.
• 1:02:30
  SPEAKER_01: I onda sam zijanio sve ono što je bilo zarađeno, zanio u tom periodu i vidio je dalje da tehnologija.
• 1:02:41
  SPEAKER_01: Zna šta je ljudi misle, internet je uništio novine.
• 1:02:45
  SPEAKER_01: Neću recamo sabo sve novine.
• 1:02:47
  SPEAKER_01: A uništio Facebook rekao.
• 1:02:50
  SPEAKER_01: Jer onaj prije lupa na primjer neki događaj se dogodio uzet ćemo, naprimjer, lupa koncert.
• 1:02:57
  SPEAKER_01: Ti odeš urotu nedjelju na koncert u slikaši izađe u sljedećem broju ili ispupi ovako.
• 1:03:04
  SPEAKER_01: Bio ovaj, bio onaj tamo slikaši pa vam ovdje je počeo ni prvu pjesmu već slike, svi vidjeli u Slavno, kao ne samo po Americi.
• 1:03:11
  SPEAKER_01: Znači, to neka je ta razlika šta ovaj uništava papirka.
• 1:03:20
  SPEAKER_01: Mislim, printalne medija kažem.
• 1:03:22
  SPEAKER_01: Printalne medija.
• 1:03:23
  SPEAKER_01: I to se ne desilo, ali ja to niso da priznamo, to je doduše i bio i početak takovog je dome tehnologije.
• 1:03:30
  SPEAKER_01: Da se ja kad sam se probudio, ja sam možno što kažu, već potonuo.
• 1:03:36
  SPEAKER_01: E onda mi ta nude, pošto znaš to staj politički život i promovisanje samog gradonačelnika Sr.
• 1:03:43
  SPEAKER_01: Luisa pa i njihovih malo mogućnosti.
• 1:03:48
  SPEAKER_01: Nude meni poslove.
• 1:03:53
  SPEAKER_01: Gradskom vijeću u governmentu ostalo.
• 1:03:57
  SPEAKER_01: Ali nije to para od koje se može se solidno živjeti.
• 1:04:05
  SPEAKER_01: Ali ja imam problem, ja imam financijski problem sa saba koji me zavali da i to vraća.
• 1:04:15
  SPEAKER_01: I onda sasvim slučajno dođe na to da vozim expedite lozu brzu dostav po Americi.
• 1:04:25
  SPEAKER_01: To je treća faza koja veze nema s onim što sam do sada pričo.
• 1:05:00
  SPEAKER_00: Ovo nećete namaći nigdje drugo u Chicago.
• 1:05:03
  SPEAKER_00: Topla vrijeme se priprema dnevno i brzo se rasprodi za to dođete na mije.
• 1:05:08
  SPEAKER_00: Ako putujete u Bosni Hercegovinu i gradite hotel beham navo gdje svaki trenutak postaje nezaporavno iskustvo.
• 1:05:20
  SPEAKER_00: Ovo je hotel gdje se obavili Brad Pitt i Angelina Jurje.
• 1:05:34
  SPEAKER_00: Pričaj nam o tome.
• 1:05:41
  SPEAKER_01: Dobio vam poziv obzirom da sam dao veliki doprinos u radu ambasadorice u to vrijeme u Americi bila je Visera Turković od dva mandata, osam godina ipak je dostvrlo jedno povjerenje, jedno razumijevanje.
• 1:05:58
  SPEAKER_01: Da jednostavno da Dobijem poziv da dođem u Vašington, a masodorica Turković me zamoli da dođem kao čovjek kome vjeruje da budem savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova jer ona postaje ministar vanjskih poslova.
• 1:06:17
  SPEAKER_01: U tom kontekstu ajde pristajem, ali kao neki test period i uzimam kartu februar 2020.
• 1:06:29
  SPEAKER_01: sami početak covida, ne znajući da će biti, da će doći covid.
• 1:06:36
  SPEAKER_01: I povratnom kartu sam uzeo da kažem ovaj ženi hajmore 3 mjeseca probno.
• 1:06:44
  SPEAKER_01: Da vidim ja kako je na tom radnom mjestu pa ostanemo ljeto u juni, tu uli i da se vratimo negdje 20 jula bi se kao vratili da zad ako mi ne odgovara, ako mi se slika ne slaže.
• 1:07:00
  SPEAKER_01: Da ma kaže, nemojmote da mislite ako si savjetnik u Ministarstva vanjskih poslova da sto neke pare, to je bilo mjesečno plata od negdje 1200, hiljadu dolar.
• 1:07:14
  SPEAKER_01: Sa toprim obrokom i jednim smiješnim stvarima što ovdje daju za prijevoze sa svim tim podacima, znači nije bio motiv, niti je bio motiv novac, jer više sam naravno toliko zadađivo sedmiću u Americi.
• 1:07:29
  SPEAKER_01: Niti je bio motiv neka moja karijera jer sam pred penziju, već ja imam skoro 62 godine u to vrijeme.
• 1:07:38
  SPEAKER_01: I nego je bilo opet da dam neki patriotski doprinos taj patriotiza je meni što kaže dohako u svim elementima.
• 1:07:49
  SPEAKER_01: I ja dolazim u Sarajevu 20.
• 1:07:54
  SPEAKER_01: februara 20.
• 1:07:56
  unknown: godina.
• 1:07:58
  SPEAKER_01: I ta je dva dana pauze jer sam sletio, javljam se na radno mjesto u Ministarstvo vanjskih poslama.
• 1:08:06
  SPEAKER_00: Naravno da što pitati kako izgleda rad u Ministarst vanjskih poslova za nekoga tuna bio diplomati ili pratio diplomate lokalno prije toga opet, pri čemu je imali šoka sad u povratku.
• 1:08:17
  SPEAKER_01: Ima.
• 1:08:18
  SPEAKER_01: To strahovito sam bio razočan.
• 1:08:21
  SPEAKER_01: Zašto?
• 1:08:22
  SPEAKER_01: Zato prvo što mi je smetalo kad sam ušao tamo počinju da pričaju recimo treba neki akt odnjeti kaže, nema i njemu on je B komponenta, nema njemu on je H komponenta, a on je S komponenta.
• 1:08:36
  SPEAKER_01: Kakve sad komponenti.
• 1:08:38
  SPEAKER_01: Nije jasno.
• 1:08:38
  SPEAKER_01: O stvari radi se o tri narodi BH i jes.
• 1:08:44
  SPEAKER_01: I onda svakako me nešto mulja, nešto podneće, tako da me to razočaralo.
• 1:08:49
  SPEAKER_01: Misao sam da to djeluje kao država, kao jedinstveno nešto.
• 1:08:52
  unknown: Međutim, nije tako.
• 1:08:57
  SPEAKER_01: Naravno da imponuje da svi tako u jednakoj instituciji, naravno da imponuje da te vozaju, da se voziš u auto pod rotacijom po državama Europe i da budeš lijepo dočekan na onom državnom državničkom njegu.
• 1:09:14
  SPEAKER_01: Navno tu lijepe to sve doživlja da je to sad razočaravajući dio.
• 1:09:19
  SPEAKER_01: Ali to je u stvar jedna, ja bih prije rekao, lažna slika koja me razočarava sama spoznaja.
• 1:09:25
  SPEAKER_01: Na primjer, ambasador Bosne i Hercegovine iz S komponente je u Lupću sada, u Lupću, u Italiji.
• 1:09:37
  SPEAKER_01: Nema pravo nikakve ingerencije ministra vanjskih posl nema na njega nego onaj koja je iz predstavništva postavi.
• 1:09:43
  SPEAKER_01: Koće zastavna pola koplja, na cjelokopje da izvrši ovo, da izvrši ovo.
• 1:09:49
  SPEAKER_01: On jednostavno ne odgovara ministru vanjskih poslova, a to za mene kao vojnika koji je naviko na sistem subordinacije od ozkupeva dole, ne ide uglavu.
• 1:10:00
  SPEAKER_01: Nisam mogao s tim isto tako da se pobjegrim nikako.
• 1:10:03
  SPEAKER_01: Tako da sam onda treća stvar, ja nisam član ni jedne političke partije pa ni SDA je pripadala misera Turkovića kao ambasador i kao ministar hrvatskih poslova.
• 1:10:16
  SPEAKER_01: A ja nisam ni član niti me interesuje članstvo niti sam to tako gledao.
• 1:10:22
  SPEAKER_01: Ja volim čovjek bez obzira tko je politički partije dolazio.
• 1:10:26
  SPEAKER_01: Međutim, ovdje sam tekoznao da to sam sve tako i dan danas više, jednostavno tako ovaj onome, ona je onome, ali samo ako su iz iste političke partije.
• 1:10:38
  SPEAKER_01: I to je jedno saznanje što sam naučio ovaj dolaskom u ministarstvu, vanjski posao.
• 1:10:45
  SPEAKER_01: Tako da nisam izdržao kraj mandata, dvije godine sam radio i dao vas.
• 1:10:54
  SPEAKER_01: Ne, dolazi vrijeme za penziju.
• 1:10:57
  SPEAKER_01: Najljepše nešto što se može dogoditi.
• 1:11:01
  SPEAKER_01: Ne, dolazi vrijeme za penziju, ali prije toga dešava sam nešto što mi opet lo mi život.
• 1:11:09
  SPEAKER_01: Supura naglo se razburila, pa kad se bio u pitanju tako da je ona od jedna zdrave žene normalno, to talno za 15-20 dana presala i to je bio jedan šok.
• 1:11:23
  SPEAKER_01: Više ja nisam znao ni česam, ni šta sam i očuj nazad u Ameriku, očemostu u Bosni, tu dolazim na neko raskršije.
• 1:11:32
  SPEAKER_01: A onda počinjem pošto predstavljam radimo u ministarstvu, dešava mi se ova tragedija.
• 1:11:38
  SPEAKER_01: Ja onda odlučim da upoznam Bosnu putar.
• 1:11:41
  SPEAKER_01: Sjedamo u auto svaki Vikend ide u neki grad u Bosni, među hotelu, za Viken, pre suta nedjelja, provede mu jacu, provede Vikend u Mostaru, provede Vikend u čak i u hoćama, proveda Wikendu prijedor, u samski monostu u gradovima koje je kao, prije kao vojenica, ako sam živio u Bosni, pa da sam ratnu i poslije ratno i kad nisam šanse da upoznam i to me zaista radio, kao što mi ste rekao iz toga lijepo jer sam govorio da vidim Bosnu.
• 1:12:15
  SPEAKER_01: Jednostavno čuli ja nisam bio u jajicu, nisam bio nikad u pravniku, nisam bio nikad u konjicu, ono prolazio jesam, pa bio nisam.
• 1:12:26
  SPEAKER_01: Onda sam uzroo sve žive gradove Bosni i Hercegovine sam ja obišao iz tri godine svaki Vikend u auto pa u neki grani.
• 1:12:35
  SPEAKER_00: Ja fotoaparat još uvijek stova?
• 1:12:37
  SPEAKER_01: Jeste aparat od vrlo malo fotografija, nisam, nisam nešto posebno sliko, mislim, nije fotoaparat telefon.
• 1:12:44
  SPEAKER_01: Parat više ne nosi nicho.
• 1:12:47
  SPEAKER_01: Oće da kažem dao sam sebi odluka, pogotovo bio bi kovit, pa se nije ni moglo pa da odem dolje do neuma, pa onda nije sam moglo izlasti države u to vrijeme, ali sam moglo putovati u okviru u Bosni je im to bilo izuzetna prilika da isto kao što sam obišao svaki grad od potla do oregu do Floride, tako sam sada u Bosni.
• 1:13:10
  SPEAKER_01: Po diagonalu, uzduži popreku obišao svaki grad i boravio dan, dva, tri u njemu i uživu u tom gradu.
• 1:13:19
  SPEAKER_01: Pa ništa sjednemo kao fanu i slušam ljudi što priča.
• 1:13:22
  SPEAKER_01: Ja meni lijepo.
• 1:13:25
  SPEAKER_01: I su da je druga priča, druga priča, nije ista pričao palajuci koči i musaru i lupa sada dove.
• 1:13:36
  SPEAKER_01: Čitu i sara je u zemljici tuzi.
• 1:13:40
  SPEAKER_01: Ja oumije, kako se zove.
• 1:13:43
  SPEAKER_00: Ja to nema grada gdje je ljep, emotivno djetje ljepše.
• 1:13:47
  SPEAKER_00: Dakle se obilazi u gradova po Americi ili dolaziš našeg.
• 1:13:51
  SPEAKER_01: Sad dolazim upravo do jednog od razloga zbog kojeg sam pristao na razgovoru s tobi upravo da prenesemo ovo što sada želim reći.
• 1:14:03
  SPEAKER_01: Zaista nema većeglika nego obezbijediti sebe financijski da neka penzija, neki prirod tamo lježe, a da živiš u Bosno.
• 1:14:15
  SPEAKER_01: Zaista obišao sam ako kaže pogodin auka.
• 1:14:20
  SPEAKER_01: Nigdje Bosni nema.
• 1:14:23
  SPEAKER_01: Zaista nigdje ne možeš upalić, migavac i okrenuti roštit, nigdje ne možeš napit se još uvijek sa nekih rijeka, nigdje ne možeš, evo neki danas sam išao na Stojičevac ovdje kod Sarajeva, pa ona je ljepo teđeti to ima u bilo, pa nije on bio dosad nastojičenicu, ono Mireše, Beharmi, Miliše.
• 1:14:45
  SPEAKER_01: Žumorio onaj potok.
• 1:14:48
  SPEAKER_01: Ma kakva Amerika, kakvi Čicago, kakva, kakvi, Pennsylvanija, kakviša.
• 1:14:55
  SPEAKER_01: Duša puna.
• 1:14:57
  SPEAKER_01: Duša puna svega svakodnevno.
• 1:15:01
  SPEAKER_01: U najgorem slučaju oblačuje, kiša je, imaš dvije opcije u Saraju, sjedneš u kafić, stol do stola, pa se napuni duša pa se nasmiješ, pa se pronese liška uz mu jednu kaf od dvije tri marke.
• 1:15:18
  SPEAKER_01: Pa u najgorem slučaju kopenzioner žabati karta, pa sjedneš, tramvaj očije do iliđe, pa se i smiješ kolu.
• 1:15:27
  SPEAKER_01: Čuješ ovo i čuješ ono.
• 1:15:29
  SPEAKER_01: Dakle, jednostavno sam se rodio i u međuvremenu joženio, a to je sa ženom dosta lijepo provede onaj u autu.
• 1:15:42
  SPEAKER_01: Non-stop stoje dvije stolice, jedan brošti, jedan stolić, kafe on dževa i ono što treba uz to.
• 1:15:52
  SPEAKER_01: I mi svaki dan u stanemo u jutru, pogledamo nebo, sjednemo u auto, idem iz rijeku, iz rijeku i pored rijeke.
• 1:16:01
  SPEAKER_01: I zar može nešto o tome milijoneri u Americi.
• 1:16:07
  SPEAKER_01: Znači jednostavno krene i pa staneš pod nekog pašnjaka pa gledaš ove ovce, pa gledaš o što gdje naravno ima.
• 1:16:16
  SPEAKER_01: Sve ih je manje, sve je više u javnosti na ražu nego na livadama, ali ovaj.
• 1:16:24
  SPEAKER_00: Zako nam taj ražnije fali kad smo na ovim dijelovima svijeta.
• 1:16:27
  SPEAKER_00: Možda ne vama u St Luis zbog toga što ja ne?
• 1:16:31
  SPEAKER_01: Meni ne u Saint Luis, ali ovdje mi ne fali.
• 1:16:35
  SPEAKER_01: Evo mi ga na 200 metara ima jedan na ražnju Janja, a ima kad sam bio prekičnina i liđe.
• 1:16:45
  SPEAKER_01: Ja izašao on iz auta i tam parkirao i krenuo na kaf.
• 1:16:49
  SPEAKER_01: Kad zameni sa janje za neke fane, skinuo ga tek čovjek.
• 1:16:54
  SPEAKER_01: A onda ode taj isti dan ode na Grbavicu, ona pijaca ondje u grasno.
• 1:17:00
  SPEAKER_01: A ondje preče čovjek naložio ima gobilu žara ovako i na redu pilati jedno dvadeset Šta šljepše?
• 1:17:10
  SPEAKER_01: A onda ne kažem otiš na pijacu pa onaj pa daj mirom miriše.
• 1:17:16
  SPEAKER_01: Pa onaj luk pa za miše.
• 1:17:22
  SPEAKER_01: Zaista.
• 1:17:22
  SPEAKER_01: Znači, što se tiče i to sam i mojoj djeci rekao koja se ostavili u Americi, kad su me zali se vratimo, rekao ja se ne vraćam, tri stvari meni trebaju.
• 1:17:31
  SPEAKER_01: To ti je besplatno zdravstvo kako god da je daba.
• 1:17:37
  SPEAKER_01: Drugo, socijalni život kad ne može biti ljepši niđe nego.
• 1:17:43
  SPEAKER_01: Znači druženje, izlasci sa radom popije škaflu, druženje, izdrava hrana.
• 1:17:50
  SPEAKER_01: To je još uvijek ima ovdje i to u Bosnima.
• 1:17:55
  SPEAKER_01: A ima i naših koji dođu u ovaj pokupovali su stanova.
• 1:17:59
  SPEAKER_01: Simo sam bio s jednik koji se dođa kao penzionar odlazak, ali savjetujem svakome obezbijeli toliko da ti bankomat izbaci on mjesečno tvoju cifru i staviš nju marka uče i super ti.
• 1:18:17
  SPEAKER_00: To sam te htjela pitati kao nekog tko je prova životinu oba kontinenta koji je živio i živi između Bosne i Hercegovine i Amerike znaš koliko naših ljudi još uvijek želi i sprejama se da god ona po iskreno, iskreno.
• 1:18:32
  SPEAKER_00: Ako možete da bi si samet nama koji smo mali da se vraćamo kad se prezime šemu što poruči o mladima koji žele izaći iz Bosne i Hercegovine znači čija egzistencija nažalost samo još uvijek nije za vidno je mogu.
• 1:18:48
  SPEAKER_01: Prvo nije do mladih, nego do društvenog određenja i onova o čemu sam malo prije pričaju i tih politički podjela.
• 1:18:55
  SPEAKER_01: To je jedna stvar.
• 1:18:56
  SPEAKER_01: Druga stvar je, ovdje thoće da radi ima posla.
• 1:19:01
  SPEAKER_01: Zmoj da se zavaravamo s onim što vi vidite otora, da ovdje nema posla.
• 1:19:07
  SPEAKER_01: Ima posla koliko hoćeš.
• 1:19:08
  SPEAKER_01: Sada hoćeš, ti da radiš svašta.
• 1:19:12
  SPEAKER_01: Jer sam ja ili tako kako gleda neki mladić ovdje u crevu i da mu ja kažem, uzmi onaj evo ti dva smaraka pometi ispred zgrade, nema šanse ili hoći ti snijkad je bio snijeg.
• 1:19:28
  SPEAKER_01: Nema šanse.
• 1:19:29
  SPEAKER_01: A ja sam lično na menu kao domar metnu u ruke pa ispred zgrade i meti.
• 1:19:35
  SPEAKER_01: Sve je u glavi hoće.
• 1:19:37
  SPEAKER_01: Prema tome, naš ko nema, nemaju penzioneri jer su nemoćni da urade, da zarade, nemaći čak da iskoristi svoje profesije koje su imali.
• 1:19:47
  SPEAKER_01: Mnogi su profesori sada oko kontejnera vrte, mnogi penzioneri nastavnici itede itede gledamo to tako.
• 1:19:58
  SPEAKER_01: Posla dita ima, znam i više lakše para se ne dođe ko ovdje.
• 1:20:05
  SPEAKER_01: S jedan detalj prijateljca, ne kaže prijateljca, aj recimo ili rodica.
• 1:20:15
  SPEAKER_01: Njeni bitno osoba koja radi starom radnom odnosu koja ima platu lupam maraka platu ode u banku i digne kredit 150 hiljada i to pazi ne kreditkarti, keš.
• 1:20:36
  SPEAKER_01: To ne sve kući i radi s tim što.
• 1:20:39
  SPEAKER_01: Znači nigdje se lakoše ne dolazi do kredita u kešu koji ovdje, a to ja sam izretio ga sam.
• 1:20:50
  SPEAKER_01: Hoće netko da radi, hoće netko da vodi da otvori nešto.
• 1:20:53
  SPEAKER_01: Može ja imam i braću koja vraću i rođake ovdje.
• 1:21:00
  SPEAKER_01: Venerati koji lovoli zarađuju kako Crna Amerika.
• 1:21:08
  SPEAKER_01: Ali isto tako ima puno institucija, ima puno puno, nigdje se za manje radnog vremena više ne zaradi jako poznati od Amerike do neke imadine sam bit.
• 1:21:22
  SPEAKER_01: Znači za manje rad, znači efektivnog rada.
• 1:21:30
  SPEAKER_01: Moći 8 sati radno vrijeme.
• 1:21:32
  SPEAKER_01: Ali ja u tih 8 sati ja kad sam bio u ministarstvu, kolegica dođava na posao, onda je sposila crna, onda se u radno vrijeme otarba.
• 1:21:44
  SPEAKER_01: Razumiješ me?
• 1:21:46
  SPEAKER_01: Znači, sve se završava u radno vrijeme, plati računi, ovdje se na farbanije, na masažu, ovdje se u fitness.
• 1:21:52
  SPEAKER_01: Odradi se dva, tri sata efektivno svoje poštovanje ljudi koji rade na kasinu, na šalteru pošti i tako u opštim, itede i tu ima.
• 1:22:02
  SPEAKER_00: Ili privrednici koji vode kompanije koji su ono što kažu u Americi, Co, America 24-7 itede, ali ja slažem se.
• 1:22:11
  SPEAKER_01: To su izuzeci, ali zaista ako netko želi da zaradi ima mogućnosti.
• 1:22:17
  SPEAKER_01: Ovdje u više se tražeći molena, da ne kažem odinstalatera lektričara, kelamičara.
• 1:22:27
  SPEAKER_01: Se ruko radi, to fa li ovdje, mamičara.
• 1:22:33
  SPEAKER_01: Da boliš, da dođeš na read.
• 1:22:35
  SPEAKER_01: A da ne govorim o autima.
• 1:22:37
  SPEAKER_01: Evo sad pogledam ja tu s prozor dolgoje ovaj vozni park ili juče.
• 1:22:40
  SPEAKER_01: Kad sam bio baš išo upao.
• 1:22:42
  SPEAKER_01: Prekiče kad sam bio.
• 1:22:44
  SPEAKER_01: Prolazim pored auta.
• 1:22:47
  SPEAKER_01: Najgori auto je BMW.
• 1:22:49
  SPEAKER_01: Čo mi pričam?
• 1:22:50
  SPEAKER_01: Ti znaš ko sanja u Chicago, BMW.
• 1:22:53
  SPEAKER_01: Lojer i doktori, jel tako ili.
• 1:22:56
  SPEAKER_01: Kako?
• 1:22:57
  SPEAKER_01: A ovdje ti najgori auto ti odpadne do rzene, stadiona je ogromni parking, BMW najgori auto.
• 1:23:04
  SPEAKER_01: To su Porši, to su Hindai, to su auto, boli glava orota koliko hoćeš.
• 1:23:12
  SPEAKER_01: Pa kad hoćeš da je kad imao, porše i Hindai Toyota i Hoda, imaju ove servise dilera.
• 1:23:24
  SPEAKER_00: To je ta čudna Bosansko Hercegovačka realnost.
• 1:23:27
  SPEAKER_01: Mi se kaže, a da je žao, ja sam neki danako novinarski razgovarao s jednim spetljarem kontainera što robi.
• 1:23:37
  SPEAKER_01: I onima svoju nafaku, oni radio on je bio tamo nešto u firmi radio, ono sad je u penziji malo penzija i on se radio kontejner.
• 1:23:45
  SPEAKER_01: Ja samo i pričam za njim.
• 1:23:50
  SPEAKER_01: I njemu dobro.
• 1:23:52
  SPEAKER_01: Našao ovaj, dok sam ja tu bio, dođe jedan, ej, čirka ide za Kanadu, evo ti Halo bilo smraka ovaj.
• 1:23:59
  SPEAKER_01: Za deset minuta dođe jedan.
• 1:24:02
  SPEAKER_01: Kaže, evo ne znam šta s ovim, daj muke si dvije kijelne ljetne, ne pečeno je ušao živom mesa.
• 1:24:12
  SPEAKER_01: Ovo je strašna na faka zemlja, samo što neće se radi.
• 1:24:16
  SPEAKER_01: Give su neobrađene, frika vam se ne radi.
• 1:24:20
  SPEAKER_01: Poljoprivredno neće nikoga se bavi.
• 1:24:22
  SPEAKER_01: Pričami s ovom i samica iz krbnja on način.
• 1:24:26
  SPEAKER_01: Došao isto ovdje doče.
• 1:24:27
  SPEAKER_01: E on je taj što je česta pojava u Americi.
• 1:24:33
  SPEAKER_01: On gorim u duša za Bosnom, žena mu neće, zbog unučadi i tu nastaje onaj sukob i onda kaže, ajti, mila moja ova tri mjeseca sebi ostaviti u sebi, ljudi se ja odu u dosom.
• 1:24:46
  SPEAKER_01: I on došao ovdje.
• 1:24:47
  SPEAKER_01: I ima njihu pored rijeke i treba samo pompa i da i daje nudi daba koće da sadi kropi, neće nitko sad i kropi.
• 1:24:55
  SPEAKER_01: E to je naš problem.
• 1:24:56
  SPEAKER_01: Znači neće nitko da saditi kropir, neće niti da sad i da neće nitko da proizvodi vodu koju uvozimo, on je toliko rijeka itede druga priča, ali da ima i da netko hoće može.
• 1:25:10
  SPEAKER_00: Pa ispričuje se na svoje penirske dane.
• 1:25:12
  SPEAKER_00: Ne treba bi čuti da uživaš što odmah, što upoznaješ našu posnu.
• 1:25:18
  SPEAKER_00: Međutim, a ono što je aktualno u tvojim pensionirskim danima još uvijek ima veze sa novinarstvom, fotografijom iščekujemo tvoju novu knjigu.
• 1:25:33
  SPEAKER_01: Ja sam ti na nju došao nekako stalno pretoram po ovom moru ovdje malo pa mi smeta ona kesa puna negativno koji sam dobio.
• 1:25:43
  SPEAKER_01: Uprvo sam je vuk od Adi i Sarajala u pose rata u Ameriku pa onda po Americi neke izložbe sam imao što sam imao u Veću, ima u Briselu, ima u New Yorku, ima u Srnojcu.
• 1:25:55
  SPEAKER_01: A to je malo, to je 23 fotografija, a ja imam hiljadu šest.
• 1:26:00
  SPEAKER_01: I onda nekako dođe navratimo jedan prijatelj, pa bolaka kaže, napravi fotomotomografiju kao izmetaru, ostaje za buduća pokoljenja, što bi.
• 1:26:16
  SPEAKER_01: I izdvojim ja imamo 2003 slika.
• 1:26:21
  unknown: To je bojaj.
• 1:26:22
  SPEAKER_01: Naravno, prvo sam oros negativno sve, svih da šesto prepostu digitalno skenirati.
• 1:26:30
  SPEAKER_01: I onda izdvojim tih 2003 slika, on napiše taj, prijateljskiju, napiš im ja u vodno riječi i biografiju i potpiše samu sliku.
• 1:26:40
  SPEAKER_01: I odnosim izdavač, ponudim da bez mojih financijskih troškova da takva izaći.
• 1:26:50
  SPEAKER_01: I neđemo oduševenje, na više mjesta, kasnije ako su vidili kad se ovo ovaj što sam ti poslova najfriba biti kad su pregledala što ja imam.
• 1:27:02
  SPEAKER_01: Ja ima što niko nema.
• 1:27:03
  SPEAKER_01: Znači slika, ali pogotovo što se snimljive na liniji sa borcima sa ovi oni više.
• 1:27:12
  SPEAKER_00: Ono što sam uspjela vidjeti, toliko emocija u kratkom periodu.
• 1:27:18
  SPEAKER_01: Jesto i toliko da je zairitiralo pogotovo ljudi koji se toga sjećaju i koji dolazimo s ovom generacijom da njima kažem, Marin Dvor nije imao STC, nego imao bio je ovaka.
• 1:27:33
  SPEAKER_01: Pa onaj u kamenu.
• 1:27:34
  SPEAKER_01: Pa oni se nebodi, na dva nebodera na Marin Dvor nisu bili ovako, nego su bili ovaki.
• 1:27:40
  SPEAKER_01: Pa jel to priroda je prije bila žuta, sad je zelena koja vas taklao.
• 1:27:46
  SPEAKER_01: Pogođena bolnica, jedna druga.
• 1:27:49
  SPEAKER_01: Pa ulica Saraja, prema tomu je probak, tako dalje, itede itede to sam sve rekao spakolo, osredio sve, izdavačio sam četiri.
• 1:28:01
  SPEAKER_01: Da se prije šampa u nesovi neki podaci koje traži izgavač.
• 1:28:06
  SPEAKER_01: I je to bol da bi se dalovi trebala oveti.
• 1:28:11
  SPEAKER_00: Proč da sam kažeš da je ova monografija zapravo način da se zahvališ gradu koji te nauči izdati.
• 1:28:21
  SPEAKER_00: Sviče.
• 1:28:23
  SPEAKER_01: One se u mene nego i mnoge naučili nas je nemati, a biti dobar.
• 1:28:30
  SPEAKER_01: Nemati, a imati takav jedan odnos čovjeka prema čovjeku koji sad u viru možno sanjati.
• 1:28:40
  SPEAKER_01: Mi ne opisili na kraju krajeva možda ti koje se sjeća šraje, iako se sjeća svoje raje kada smo krišku hljeba dijeli pa nosi kući kojima daje, ko nema traži dačeti.
• 1:28:55
  SPEAKER_01: Svako će ti dati.
• 1:28:57
  SPEAKER_01: Ruka je bila uvijek nikad nije bila vraćena prazna.
• 1:29:04
  SPEAKER_01: Na učila ratno nogome i nije mi žao da se opet rodim i da opet imam gilu.
• 1:29:08
  SPEAKER_01: Mogao sam ja sam mogao izaći Sarajeva.
• 1:29:12
  SPEAKER_01: Prvih dana, kad sam rekao sam ti bio sam u ratnom vastoplostvu, kad su ju letili avioni odavli sam na porodnicama vojnih linica.
• 1:29:19
  SPEAKER_01: Ja sam mogao izaći.
• 1:29:20
  SPEAKER_01: Kad sam htio.
• 1:29:21
  SPEAKER_01: I u ratu sam imao sam onaj unproforovolo onu preskarticu, mogao sam ući u avion.
• 1:29:26
  SPEAKER_01: I Sarajeva svake nedjelje letio avion za Ankoru za novinar.
• 1:29:31
  SPEAKER_01: Za unproforove opremo, što je vozio teretni avion.
• 1:29:35
  SPEAKER_01: Ja sam mogao otići.
• 1:29:36
  SPEAKER_01: Ali bilo sramota otići.
• 1:29:38
  SPEAKER_01: Samog sebe sramota odraje sramota, znaš kako se pričalo, i opet da se rodi mi opet da se to desi taj mod prijel, jer ne može mi nitko pričati.
• 1:29:53
  SPEAKER_01: Ono što sam doživio i vidio, mi to ne može nikada farba u neku drugu bolju.
• 1:29:58
  SPEAKER_01: Ono što sam vidio, to su bili agresori koji se popili da brda, kad kažem agresori iso na bivše konšije, koji se poprika brda, isto kada se popiniš na tribinu strah i dolje na terenu dačaš.
• 1:30:12
  SPEAKER_01: Pa sada evo, i sada evo safari, onda bude jasno za takvih da i takvi postoje.
• 1:30:21
  SPEAKER_01: To je mene nezamislivo, ja mogu.
• 1:30:23
  SPEAKER_01: Ja mogu da kao vojnik kaže, razumijem onaj u našem ratu spala ili odakli zbrda opali granatu pa rokne negdje, pa ubije, pa ga ne vidim.
• 1:30:38
  SPEAKER_01: Ja mogu da shvatim u Iranu i onaj dron pošalje, pa ga i ne vidim.
• 1:30:47
  SPEAKER_01: Ali ne mogu ne ide meni uglavnom da on gleda dijete koje sam i ja gledao dolgo.
• 1:30:55
  SPEAKER_01: Ubarama nekra.
• 1:30:57
  SPEAKER_01: Tvoje djece natrešene, on ga skine snajperom i besnostavno to pa.
• 1:31:03
  SPEAKER_01: Ne mogu da shvatim da uđe u kuću da zapali poruci neko.
• 1:31:08
  SPEAKER_01: Bilo koja strana, ne interesno.
• 1:31:11
  SPEAKER_01: Mošati čovjek.
• 1:31:16
  SPEAKER_01: E to želim da ostaviti.
• 1:31:18
  SPEAKER_01: Sada nas je pogodilo bar vas u gradu koji sam odgovorio, ja sam u radu izašao jednog Sara iš pa stvar koji su ne radi.
• 1:31:28
  SPEAKER_01: Ne kažem, mogao sam da se ne vratiti, bilo je način da se kad već dogačiš kolosara da se ispaviš još 95 puta u stvar ja sam radi o 93 da radi reportaža kako bi same, da ću izbora.
• 1:31:45
  SPEAKER_01: Ali opet ponavljam, knjigu, radim da bi ostalo u budućim pokoljenjima ovo što smo proživjeli.
• 1:31:54
  SPEAKER_01: Koliko se može i kroz jednu knjigu i trista slika pokazati.
• 1:31:58
  SPEAKER_01: Ali ostale negativne također imate iz fotografije urađene kao fotografije.
• 1:32:03
  SPEAKER_01: Ovako ću isto i stvariti u neku instituciju za da ne završeno na kraju kraje šta znamo koće doći po steven u nekom vidu.
• 1:32:12
  SPEAKER_01: Zako će možda i baci.
• 1:32:15
  SPEAKER_00: Znači da se slika govori više o skidalu riječi, nije kliše i ja zaista zaista jedva čekam da izađe iako ajo zahvaljujem ti se na premijernom odnošto kažem, Amerikaci piku koji sam imala priliku ovaj imali sam priliku vidjeti i pročitati recenziju, uvod, ali jedva čekam da s jednim i prođe kroz fotografije u kojima ću vjerojatno neke ljude i prepoznati s obzirom na mojih četiri godine, ti negžskih ratnih boljina.
• 1:32:49
  SPEAKER_01: Pa nema toga da nije našao nekoga.
• 1:32:52
  SPEAKER_01: Nili je razmetljiv ili još uvio, ali nema toga da nema nikoga.
• 1:32:56
  SPEAKER_01: To neće ti biti izuzetno prepura.
• 1:32:59
  SPEAKER_01: Čeka na taj način.
• 1:33:01
  SPEAKER_00: I da privedemo kraju šukrije možda uz tvoju poruku slušateljima i gledateljima podkasta realno za kažem da okružim priču s obzirom tvoje bogato, bogato, bogato iskustvo.
• 1:33:18
  SPEAKER_00: Šta bi možda radio drugačije?
• 1:33:25
  SPEAKER_01: Ništa, jer ja nista ni uradio.
• 1:33:28
  SPEAKER_01: Opet ja sam onaj od ono komuniste iz jedna doba gdje mislim u vojnu školu i oficiala iz komunista.
• 1:33:40
  SPEAKER_01: Hvala Alahu.
• 1:33:42
  SPEAKER_01: Uputio me da sam prvi put kladio u New Yorka sam došao za tvojih 35 godina, uputi me u vjeru, zato sam mu zahvalan što mi otvorio oči.
• 1:33:52
  SPEAKER_01: I baš to tekad sam ušao u vjeru, obavio hč je shvatio filozofiju života gledajući kroz islam i Božije davanje i knjigu i poslovnika.
• 1:34:07
  SPEAKER_01: Sretan sam što mogu reći da ne bi jednostavno ništa mijenjio.
• 1:34:11
  SPEAKER_01: Je onda tako i zapisano.
• 1:34:13
  SPEAKER_01: Može čovjek da kaže da može da utječe na sud, ne može uglavnom ne.
• 1:34:19
  SPEAKER_01: Ne bar u mom slučaju sve što sam do sada rekao, ništa ja nisam odlučio.
• 1:34:24
  SPEAKER_01: Sve se desilo.
• 1:34:25
  SPEAKER_01: Desilo se da otac opisao u vojnu školu, desilo se da sam došao u Beograd na službu, desilo se, da sam ja odlučio da dobijem prekomandu u Saraju da preživi rat, desilo se da se ispali u Ameriku.
• 1:34:40
  SPEAKER_01: Desilo se da preselim onih okolnosti kojima smo pričali u St.
• 1:34:46
  SPEAKER_01: Louis.
• 1:34:47
  SPEAKER_01: Desilo se da uđe mu džamiju, pa čak idemo do tle da sam sam naučio sufaru da ući kura na arabskom jeziku.
• 1:34:55
  SPEAKER_01: Konosim se na samog sebe s hođa bez ikoga se i ući učio godinu dvijeo sam naučio.
• 1:35:02
  SPEAKER_01: Desilo se da obavim hađa isto tako.
• 1:35:06
  SPEAKER_01: Sve se desilo van moje rekao namjere neke.
• 1:35:12
  SPEAKER_01: I uvo što sad dešao penzija da sam raha.
• 1:35:15
  SPEAKER_01: I to mi se dešava.
• 1:35:16
  SPEAKER_01: I desit će se jednog dana ako bolda da rahtu i presebu.
• 1:35:21
  SPEAKER_01: Zašto?
• 1:35:21
  SPEAKER_01: Zašto se čovjek ušteda razmišlja o tome?
• 1:35:24
  SPEAKER_01: Vjerujem ne razmišljam.
• 1:35:26
  SPEAKER_01: Samo razmišljam gdje će sutra.
• 1:35:28
  SPEAKER_01: Ne idem na duge staze uopće, ne razmišljam o tome tome upravo vjerujem.
• 1:35:36
  SPEAKER_01: Da ne idem na du, nema potrebe ići, niti se osvrstati povremeno.
• 1:35:40
  SPEAKER_01: Kaže što rekao Amerikanac, every car has a mirror.
• 1:35:49
  SPEAKER_01: Znači svako auto ima retrovizor vozim naprijed, pogledaj ponekad nazad, to i radi to.
• 1:35:56
  SPEAKER_01: Vozim do sljedeće krivine, pogledam ponekad pozad.
• 1:36:00
  SPEAKER_01: I dešavam što se dešava i nek se dešava.
• 1:36:03
  SPEAKER_01: Ja se nadam da sam toliko dobro učinio i zajednici i ljudima i porodnici.
• 1:36:12
  SPEAKER_01: I da sada činimo ovo sadašnji suprotzi ovdje, da se ja ne plašim doče na polaganje računa, bez imala straha, nego napraviti sa nekim olakšanjem, da sam jednostavno jedan sam ciklus od stanara na ovoj planeti da ovaj proživio i to je to što sad samo čekam da ako Bog da u zdravlju, hvala Bogu, ne boli mi ništa, hvala Bogu ne boli ničega.
• 1:36:40
  SPEAKER_01: E to je ovaj ovaj sjedes.
• 1:36:43
  SPEAKER_01: Svaka dlaka svoj priču ima.
• 1:36:48
  SPEAKER_00: To je to.
• 1:36:49
  SPEAKER_00: Hvala ti što se tu priču podijelio s nama.
• 1:36:52
  SPEAKER_00: Puno puno te hvala što se bio mojest nas.
• 1:36:55
  unknown: Hala.
• 1:36:56
  SPEAKER_01: Želim ti uspješan put pa uspjehu i skori podijesti pomar koji vas.
• 1:37:06
  SPEAKER_00: Vidimo se i čujemo ponovo.
• 1:37:22
  SPEAKER_00: Spon je ove epizode City Fresh Market is Chicago i Hotel Belham is Goišta.
• 1:37:41
  SPEAKER_00: Ovo ne should not Chicago.
• 1:37:44
  SPEAKER_00: Top of France prema dnevno and put it in Bosni Hercegovinu in Grand Gorge positivity hotel by the svaki trenut posted in the isk.